Gotovo 20 posto odraslih pati od nekog oblika depresije. Žene su u usporedbi s muškarcima dva puta sklonije depresiji s vrhuncem učestalosti od 25. do 44. godine života. Simptomi uključuju depresivno ili razdražljivo raspoloženje, povećanje ili smanjenje težine, promjene teka, poremećaj spavanja, gubitak energije, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, psihomotorni nemir, a u najtežim slučajevima i samoubilačke misli. Oko 10 posto trudnica zadovoljava dijagnostičke kriterije za depresiju, a čimbenici koji povećavaju rizik od depresije u trudnoći su prijašnja depresija, mlađa životna dob, lošiji socijalnoekonomski status, veći broj djece, bračne razmirice te podvojeni osjećaji prema trudnoći. Majčina depresija tijekom trudnoće nije problem samo za majku, već i za plod. Neliječena depresija udružena je s nepovoljnim ishodom trudnoće uključujući prijevremeni porođaj, porođaj djeteta s niskom porođajnom težinom i poslijeporođajne komplikacije u depresivne pacijentice.
Poslijeporođajna tuga (blues) je prolazno stanje koje se pojavljuje od dva do tri dana poslije porođaja i najintenzivnija je peti dan, a, prolazi unutar dva tjedna. Pojavljuje se u gotovo 50 posto žena. Najčešće se očituje naglim promjenama raspoloženja od radosti do tuge, razdražljivošću, tjeskobom, smanjenom koncentracijom, nesanicom, napadajima plača i plačljivošću. Dodatna obrada i liječnička pomoć rijetko su potrebni, osim ako simptomi ne prolaze i/ili se pogoršavaju. Najčešće je dovoljna podrška i razumijevanje obitelji, prijatelja i liječnika.
Poslijeporođajna depresija je bolest koja se očituje od četiri do šest tjedana poslije porođaja. Veći rizik od poslijeporođajne depresije imaju one žene koje su već bolovale od depresije, one pod pojačanim životnim stresom, s bračnim nesuglasicama, lošijeg socijalnoekonomskog statusa, samohrane majke, majke koje ne doje, majke bolesnog djeteta. Rizične su i majke koje su zbog bilo kojeg razloga izgubile prethodnu trudnoću. Mnogi simptomi depresije, uključujući umor, poremećaj spavanja, gubitak seksualne želje ili promjene teka, često se pripisuju trudnoći i obično ih zanemare i obitelji i zdravstveni radnici. Zato se simptomi poslijeporođajne depresije trebaju pratiti unutar spomenutog razdoblja od četiri do šest tjedana, što nije jednostavno. Naprimjer, iako je nesanica česta poslije porođaja, žena koja ne može spavati čak i kada dijete mirno spava, može imati poslijeporođajnu depresiju. Ili, slabost zbog koje žena ne može satima izaći iz kreveta nije uobičajena i može biti jedan od simptoma depresije, što treba razlučiti od manjka energije zbog nespavanja i brige o djetetu. Ta bolest zahtijeva ozbiljno liječenje jer uz element patnje u majke depresija ima izravan utjecaj na rani razvoj djeteta. Za liječenje blažih oblika poslijeporođajne depresije primjenjuje se psihosocijalna terapija, a u težim oblicima i lijekovi u kombinaciji s psihosocijalnom terapijom.
Glavno pitanje kod odabira lijekova je hoće li pacijentica dojiti ili neće. Ako ne želi, tada postoji izbor lijekova kao i kod drugih oblika depresije. Rizik od poslijeporođajne depresije je najviši u žena koje i inače boluju od depresije te u onih koje su iza prethodne trudnoće bolovale od poslijeporođajne depresije. Kod tih žena treba pozorno pratiti pojavu znakova bolesti te promptno reagirati u slučaju pojave bolesti. Preporuka je bez odgode započeti s terapijom, obično s onom koja je bila uspješna u prethodnoj epizodi bolesti.
Poslijeporođajna psihoza
Poslije porođaja, više no u bilo kojem razdoblju života, žene su sklone doživjeti psihotičnu epizodu. Poslijeporođajnu psihozu karakteriziraju sumanute misli i halucinacije. Psihoza obično počinje u prvim tjednima poslije porođaja i češća je u žena s obiteljskom poviješću poremećaja raspoloženja. Zanimljivo je da postoje i slučajevi kada očevi novorođene djece pokazuju psihotične smetnje. Takvi muškarci često imaju otprije izražen rizik od psihičkog obolijevanja koji se potencira stresom novonastalog roditeljstva.
Psihoza obično počinje pretjeranim umorom, nesanicom, epizodama plača i emocionalne labilnosti. Uz to se pojave sumnjičavost, zbunjenost, nesređenost misli, iracion lni zaključci, a česta su i opsesivna razmišljanja o zdravlju djeteta. Pacijentice mogu imati osjećaj kako ne žele svoje dijete ili da ga ne vole, a može se pojaviti i želja za samoozljeđivanjem ili ozljeđivanjem djeteta. Halucinacije su obično slušne, naređivačke, bizarne i neugodne.
Početak psihoze u poslijeporođajnom razdoblju zahtijeva medicinsku hitnost zbog opasnosti za život majke i/ili djeteta.
Obično je potreban hitan smještaj majke u bolnicu kako bi se osigurala njezina i djetetova sigurnost, a obitelj se potiče da preuzme brigu o djetetu. Daju se antipsihotični lijekovi. Psihoterapija je indicirana poslije razdoblja akutne psihoze i obično je usmjerena na rješavanje konflikta koje u radu s pacijenticom treba evaluirati. Pritom je važno ojačati podršku pacijentičinom suprugu te ostatku obitelji.
Ako je žena već bolovala od psihoze, pogoršanje tijekom trudnoće ili nakon što je rodila ima istu kliničku sliku kao i prije trudnoće. Te pacijentice trebaju lijekove u istoj dozi kao i prije trudnoće, a rizik od nepovoljnog ishoda trudnoće znatno je povećan, posebice dožive li akutni psihotični napadaj koji zahtjeva smještaj u bolnicu. Povoljni prognostički čimbenici uključuju dobro funkcioniranje prije pojave bolesti i podršku obitelji. Većina se žena s poslijeporođajnom psihozom potpuno oporavi i vrati u normalan život.
Mogućnosti liječenja psihijatrijskih poremećaja u trudnoći i poslije porođaja
Nefarmakološka terapija psihijatrijskih poremećaja uključuje psihoterapiju, kognitivno-bihevioralnu terapiju, grupnu terapiju i terapiju svjetlom.
Druga mogućnost je farmakoterapija - primjena lijekova. Treba odvagnuti rizik farmakoterapije u trudnoći prema riziku neuzimanja lijekova i posljedicama koje iz toga mogu proizići. U idealnom slučaju, odluku bi trebalo donijeti u suradnji s pacijenticom i to prije trudnoće. Mogućnosti su prekinuti liječenje prije začeća, započeti s drugim, manje štetnim lijekom ili nastaviti s dosadašnjim terapijom, ali u svakom slučaju uz intenzivno praćenje tijekom cijele trudnoće i poslije porođaja. Najbolje liječenje je ono s najmanjim rizikom za trudnoću i plod, koje omogućuje majci da ima minimalne simptome psihijatrijske bolesti ili je bez njih tijekom trudnoće i nakon što rodi. Svi do sada poznati psihoaktivni lijekovi prolaze kroz posteljicu, prisutni su u plodovoj vodi i mogu biti prisutni u majčinu mlijeku.
Općenita je preporuka u slučaju primjene psihoaktivnih lijekova u trudnoći koristiti jedan lijek u višoj dozi umjesto više različitih psihoaktivnih lijekova u nižim dozama. Također, treba imati na umu i to kako fiziološke promijene u trudnoći mogu utjecati na apsorpciju, distribuciju, metabolizam i eliminaciju lijekova pa će i zbog toga razloga za održavanje terapijskog učinka možda biti potrebno prilagoditi dozu lijeka tijekom trudnoće i poslije porođaja.
(Izvor: zdrav-zivot.com.hr; Gordana Horvat, dr. med., spec. ginekologije i opstetricije, Klinika za ginekologiju i porodništvo, Klinička bolnica Sveti Duh, Zagreb)
Vezani članci
Psihijatrijske bolesti i trudnoća (1/2)
