Sredinom druge polovice 20. st., pod utjecajem drugih psiholoških škola, a posebno kognitivne psihologije, svijest se ponovno počela proučavati, a neki su psiholozi čak smatrali da je to glavni predmet psihologije i definirali psihologiju kao znanost o čovjekovoj svijesti.
Svijest je znanje ili svjesnost o samom sebi, svojim doživljajima i svijetu oko nas, kao i mogućnost upravljanja vlastitim ponašanjem (kada započeti i završiti neko ponašanje). Svijest treba shvatiti kao kontinuum koji ide od potpune i maksimalne koncentracije na nešto izvan nas ili u nama (doživljaji), kao i mogućnosti da svjesno upravljamo svojim akcijama, preko usputnog zapažanja pojava, pa sve do potpune nesvjesnosti (npr. duboka nesvjestica), u krajnjoj liniji do smrti. To je podjela prema kvantitativnim razlikama, a kad se radi o kvalitativnim, svjesnost može biti prisutna, ali ne imati veze s realnošću (utjecaj droga, vjerojatno i hodanje u snu).
Nesvjesno percipiranje može biti i složenije od svjesnog (primjer sa RERISA i PEPICA).
Ponekad motivacija uopće nije svjesna, primjerice, kad se počela proizvoditi instant - kava, mnoge domaćice je nisu kupovale vjerujući da je to zato jer je ona lošija. U stvarnosti nisu razlikovale instant i običnu kavu, već su imale nesvjesni strah da će ih drugi smatrati lijenima ako će koristiti instant-kavu.
Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, bavio se pitanjem svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog, i smatrao je da veliku ulogu igraju potisnuti neugodni događaji iz djetinjstva, koji se u odraslosti očituju u različitim vrstama neuroza. Glavno i jedino područje podsvjesnih doživljaja je seksualne prirode. Psihoanalitički pristup je nedokaziv.
Posebno pitanje svijesti su snovi. Doživljavamo ih mnogo realnije nego kad nešto zamišljamo u budnom stanju. Nisu potpuno protumačeni, iako je Freud nastojao sve snove objasniti potisnutim seksualnim porivima.
Ispitivanjem moždanih valova EEG-om pokazalo se da postoji nekoliko faza sna, odnosno dubina spavanja. U budnom stanju prevladavaju β moždani valovi (brzi i niskovoltažni). U stanju potpune smirenosti uz zatvorene oči prevladavaju α valovi, sporiji od β valova. U fazi uspavljivanja (1. faza) valovi su znatno sporiji. Kad spavanje postaje dublje, nastupa 2. faza, gdje izbijaju brže frekvencije, a u fazi 3 javlja se sve više δ valova niske frekvencije, što je dokaz da se radi o dubokom spavanju.
Sva 4 razdoblja traju oko 1 sat, a najčešće nisu praćena snovima. Nakon toga se te faze vraćaju u obrnutom smjeru, a konačno dolazi do valova sličnih stanju uspavljivanja, ali s razlikom da je spavača puno teže probuditi nego u fazi 1. Ispod zatvorenih očnih kapaka dolazi do brzih pokreta očiju, što je nazvano REM spavanjem (rapid eye movement). To se stanje u 80% slučajeva poklapa sa spavanjem. Kompletna razdoblja ponavljaju se u toku noći nekoliko puta. REM faze se produljuju prema kraju spavanja, a postoje kod sisavaca i nekih ptica.
Spavanje koristi odmoru organizma, a REM spavanje je osjetljivo na skraćivanje - dovodi do jakog iscrpljenja.
Ljude zanima značenje snova. Snovi odražavaju stanje našeg organizma, mogu biti povezani s realnom dnevnom situacijom, strahovima, željama, frustracijama.
Na snove utječu intenzivni vanjski podražaji, primjerice, hladna soba može dovesti do sna hodanja kroz hladnu vodu.
Snovi najčešće nemaju veze s dnevnim osobnim iskustvima, nego su nerealni i nelogični. Zimbardo je to nazvao "kazalište besmislica".
Među ugodnim snovima je poznat san o letenju, a kod neugodnih je poznata nemogućnost pokreta, da smo se našli goli u masi ljudi, snovi o ispitu kojeg ne znamo riješiti, nalijetanju autom na pješaka...
Iako psihoanaliza pokušava dati značenje snovima, smatra se da su snovi rezultat slučajnih podraživanja moždanih stanica, a mozak te slike sintetizira i daje im određeni smisao. Prema Ramiru Bujasu, snovi su rezultat parcijalne budnosti mozga.
Postoji oko 5 teorija sanjanja.
Neke snove pamtimo, a ako je buđenju prethodilo non-REM spavanje, ne sjećamo se da smo išta sanjali. San većinom traje onoliko dugo koliko smo i sanjali, no neki kratki intenzivni podražaji mogu izazvati san koji traje kratko, a imamo doživljaj da je trajao dugo.
Snovi nemaju veze sa hodanjem u snu i somnambulizmom, koji se događaju najčešće u non-REM fazama, jednako kao i govorenje u snu. Ti su fenomeni češći kod djece, a kod odraslih samo u stanjima jakog stresa.
Snovi su najčešće vidni doživljaji, većinom u boji. Neki ljudi su svjesni da sanjaju. Kod djece je odnos REM i NON-REM faze 1:1, a kod odraslih 1:5. Muški snovi su aktivniji, a žene sanjaju o razgovorima, emocijama, proganjanju. Ta se razlika može pripisati različitom odgoju dječaka i djevojčica. Potrebno trajanje sna je oko 7 sati, a čovjek bez ozbiljnijih posljedica može izdržati 3 dana bez spavanja.
Poremećaji spavanja:
nesanica, narkolepsija (intenzivna i nagla potreba za snom tijekom dana), noćna apnea (prestanak disanja u spavanju), pavor nocturnus (noćni strah - buđenje u panici bez razloga), noćne more.
Narkolepsija je bolest u kojoj se ne možemo oduprijeti spavanju, uspavljivanje je vrlo brzo, a preskočene su sve normalne faze padanja u san. Pavor se najčešće javlja u prvim satima spavanja, a noćne more pri kraju.
Hipnoza
- pojačanom sugestibilnosti,
- suženom pažnjom (ne osjeća ostale podražaje),
- lakim doživljavanjem halucinacija,
- pasivnim stanjem (nesposobnost da sama započne reakciju, ali će je izvršiti na sugestiju hipnotizera),
- smanjenom osjetljivošću na bol.
U hipnozi dolazi do disocijacije - podjele svijesti - jedan je dio svjestan događaja u okolini, a drugi, koji slijedi naloge hipnotizera, nije svjestan okolnih zbivanja.
U hipnozi pravu ulogu ima hipnotizirana osoba i tu se radi o jakoj autosugestiji; čovjeka osjetljivog na hipnozu svaka osoba za koju on vjeruje da ima moć može hipnotizirati.
Hipnotizirana osoba neće učiniti ono što se protivi njenim moralnim stavovima, niti da učini nešto opasno ili štetno za sebe.
Nije moguće nekoga potajno hipnotizirati, niti bez znanja i pristanka hipnotizirane osobe. Oko 15 % ljudi je vrlo podložno, a oko 10% uopće nije podložno hipnozi. Osjetljivost na hipnozu je dijelom genetski determinirana i nije povezana s osobinama ličnosti, a najosjetljivija su djeca između 9 i 12 godina.
Pod hipnozom dolazi do opširnijih, ali katkad i pogrešnih sjećanja. Pod hipnozom ljudi mogu podnijeti vrlo bolne postupke.
Djelovanje droga
Droge mijenjaju svijest, i ako se neka droga prenese na područje u kojem prije nije postojala u okviru tradicije, proizvodi neželjene pojave jer ne postoje tradicionalne norme povezane s njenim korištenjem. Droge se koriste u medicini, ali i zloupotrebljavaju. Sredinom 60- ih godina pod utjecajem hippyja droge postaju velik problem.
Psihoaktivne droge su kemijske tvari koje djeluju na živčani sustav i uzrokuju promjene u doživljavanju i ponašanju, te promjene u stupnju svjesnosti. Djelovanje tih droga odnosi se na promjenu funkcije neurotransmitera i gotovo sve dovode do ovisnosti koja je često psihološka i fiziološka.
Droge se dijele u:
- depresore (hipnotici i narkotici - najveća grupa),
- stimulatore (podižu aktivnost, borbenost, raspoloženje...),
- halucinogene droge (halucinacije, depersonalizacija - gubljenje svijesti o sebi kao određenoj osobi, derealizacija - gubljenje svijesti o realnosti),
- konoplja (= kanabis - marihuana i hašiš - imaju sva 3 djelovanja, ovisno o količini).
Npr. pokus s mačkama (Masserman) - puhanje, mlijeko i alkohol. Kasnijim djelovanjem, alkohol djeluje očito depresivno - usporavanje reakcija i mišljenja, pospanost, loš osjećaj... Učinak svih droga ovisi o načinu uzimanja, karakteristikama ličnosti, tjelesnim karakteristikama, spolu.
Pod utjecajem alkohola dolazi do podcjenjivanja sposobnosti, posebno brzine, te povećanog pouzdanja u vlastite sposobnosti. Gen na kromosomu 11 je češći kod alkoholičara.
Od ostalih depresora poznati su sedativi, kod kojih zbog dugotrajne upotrebe dolazi do privikavanja i traženja većih doza. Narkotici (opijati) se u medicinske svrhe upotrebljavaju za smanjenje boli - morfin i heroin - usporavaju tjelesne funkcije i dovode do stanja letargije i osjećaja ugode. Stvaraju jaku ovisnost i izazivaju jak apstinencijski sindrom kad se uskrate. Liječe se Metadonom, koji i sam izaziva ovisnost.
Stimulatori - podižu raspoloženje, stvaraju osjećaj povećane društvenosti i energije. Nakon pada učinka oporavak je dulji nego inače. I psihološki stimulatori povećavaju izdržljivost, ali je oporavak normalan. Kokain spada u tu skupinu. Kod stalnog uzimanja uzrokuje paranoidne deluzije, gubitka apetita, halucinacija plaženja insekata po tijelu. Početno djelovanje mu je ugodno.
Svakodnevni simulatori su kofein i nikotin, koji također stvaraju ovisnost.
Halucinogene droge - LSD dovodi do ugodnih halucinacija - boje se čuju ili izazivaju druge osjete, zvukovi se vide... te halucinacije prema nekim autorima sliče halucinacijama pred smrt. Poznate su još marihuana i hašiš, koje spadaju u kanabis.
Kanabis (konoplja) izaziva sva tri djelovanja - u malim dozama stvaraju dobro raspoloženje, a u većima dovode do halucinacija. Kao i alkohol, djeluju u 2 faze: u početku stimulativno i euforički, a kasnije uspavljujuće.
Marihuana dovodi do poremećaja percepcije, posebno percepcije udaljenosti, a slično djelovanje ima i hašiš. Ne dovode do fiziološke ovisnosti.
Meditacija
Kod meditacije se promjena u stupnju svjesnosti postiže uz pomoć strogo propisanih ritualnih postupaka - vježbe, eliminacija vanjskih podražaja...
Postoje dvije tehnike meditacije:
- prva se sastoji u tome da se potpuno relaksiramo, a potom mislima dopuštamo slobodan let - meditacija otvaranja,
- druga je koncentracijska meditacija - intenzivna koncentracija ne neki predmet, riječ, ideju, pri čemu se sve dublje analiziraju dijelovi opažanog, uz isključenje svih drugih misli. EEG snimke pokazuju da se stvarno radi o velikoj opuštenosti. Prema Bensonu, isto se stanje može postići ako u tihoj prostoriji udobno sjedimo na mekoj podlozi, zatvorimo oči i 20 minuta u sebi ponavljamo neku riječ, i to činimo 1- 2 puta dnevno.
Vezani članci
Svijest i poremećaji svijesti
