Sadržajni poremećaji mišljenja

Sadržajni poremećaji mišljenja javljaju se neovisno o formalnim poremećajima.

1.  prisilne misli

• One misli koje se javljaju u obliku protiv same želje, tj. volje bolesnika; kao da mu je nametnuto
• Može se raditi o samo jednoj misli, ali i o više njih → stalno priča o njima
• Prisilne misli mogu biti vezane i za blažu psihopatologiju, a mogu se javiti i kod shizofrenije
• Opsesije su prisilne misli i mogu se javiti samostalno, ali mogu se javiti i u kombinaciji s kompulzijama (prisilne radnje koje proizlaze iz opsesija)
• Uvijek su znak psihopatologije
• Najblaža psihopatologija - karakteristika ličnosti (npr. osoba dva puta provjeri je li zaključala vrata pri izlasku iz stana); to još uvijek spada u normalu; osoba je svjesna toga, dok okolina često ne zapazi o čemu se radi
• Ako prijeđe granicu (trajno je prisutno), radi se o poremećaju ličnosti (opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti - manji intenzitet, traje dugo razdoblje); okolina vidi da je to problem 
• Ako je ekstremno prisutno, toliko da i sama osoba vidi da to nije u redu → opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) (osoba radi samo tu jednu stvar, npr. pere se); OKP se obično naglo pojavljuje
• Nekada prisilne misli mogu biti PRODROM (1. simptom) shizofrenije → postoji gradacija; sve spada u psihopatologiju osim osobina ličnosti
• Kada osoba izvrši prisilnu radnju, nije joj lakše, već se ponovno generira prisila
• Katkada je teško objasniti prisilne i precijenjene misli; prisilne misli su uvijek patologija

2.  precijenjene misli

• Kada osoba nekom pravilu / vjerovanju / iskustvu / događaju precjenjuje njegovo značenje
• Obično je vezano za neke profesije (npr. kada ekonomist gravitaciju objašnjava ekonomskim principima)
• Radi se o zabludama koje su dostupne objašnjenju (npr. ako idemo na ispit uvijek istim putem; međutim to može biti i prisilna misao)
• Kod precijenjenih misli osobe nisu svjesne da nešto rade - kada ih okolina upozori, uspiju se vratiti u normalu; kada se pak radi o prisilnim mislima, iako ih okolina upozori, osobe se ne uspiju vratiti u normalu

3.  sumanute misli ili deluzije

• nedostupne su korekciji → izrazito su izvan realiteta (npr. osoba misli da je Napoleon)
• sumanute misli mogu biti:
• a) SINTIMNE: Izviru iz primarno promijenjenog afekta
• depresivne sumanutosti: npr. sve je crno; osoba je odgovorna za sve loše što se događa na svijetu (ratovi, bolesti, nesreće i sl.)
• manične sumanutosti: npr. osoba vjeruje da ima vezu s Templarima, kraljem Tomislavom, da je visokog podrijetla i sl.
• b) KATATIMNE: Neovisne su o afektu
• paranoidne sumanutosti: npr. osoba misli da mu netko želi nauditi
• persekutorne sumanutosti: npr. osoba misli da ga CIA prati

Vrste sumanutih misli:

1.  Ideje odnosa (interpretacije)
Ideje odnosa su najčešće sumanutosti; npr. shizofreničar misli da je sve oko njega povezano s njim, a to može biti i pozitivno i negativno → iz negativnih konotativnih ideja odnosa izlaze paranoidne sumanutosti.

2.  Megalomanske misli (ideje veličine, pronalazaštva, visokog porijekla)

3.  Depresivne misli (nihilističke, ideje krivice, samooptuživanja, kažnjavanja)

4.  Progonstvene misli (paranoidne, persekutorne)
Progonstvene misli - nekad mogu započeti s idejama ljubomore (npr. osoba bez razloga vjeruje da je partner vara), ali nisu sastavni dio njih; kod alkoholičara (muškaraca) se često javljaju ideje ljubomore.
- Paranoidne sumanutosti su posebno potencijalno opasne - ako se liječnik suprostavi (pokuša osobu razuvjeriti), osoba odmah postaje agresivna; ako liječnik 'povjeruje' osobi, tada ona s vremenom liječnika počinje percipirati kao 'jednog od njih' i postane agresivna prema njemu.
- Kod paranoidne sumanutosti osoba je heteroagresivna, i potencijalno i manifestno; sklona je najtežim oblicima agresije (paranoidna psihoza). Zato bi trebalo paranoidne slučajeve uvijek hospitalizirati, ako je moguće.

5.  Sumanutosti ljubomore

6.  Erotomanske
Erotomanske misli: npr. osoba misli da je najbolji ljubavnik na svijetu ili da je Madonnin ljubavnik.

7.  Religiozne, mesijanske, pseudofilozofske
- Religijske, mesijanske ideje - vjeruju da komuniciraju s Bogom; to samo po sebi ne mora biti sumanutost (ukoliko nema drugih psihijatrijskih entiteta); međutim, ako osoba do tada nije vjerovala u Boga, onda su takve ideje indikativne.
- Pseudofilozofske misli - osoba nejasno i nelogično koncipira sustav kojim svašta povezuje (npr. vegetarijanac koji je podijelio tijelo u 5 sustava, od kojih je svaki imao svoju boju, te uzimao piće određene boje za svaki tjelesni sustav).


SUMANUTOSTI se uvijek liječe antipsihoticima (obavezna terapija!); međutim, oni ne djeluju na sve bolesnike.
Postoje tri tipa lijekova:
1. antidepresivi
2. antipsihotici / neuroleptici
3. anksiolitici

Sumanutost je UVIJEK znak psihoze, tj. psihotičnosti! Psihoza se može javiti bez halucinacija, bez derealizacije, bez depersonalizacije, ali UVIJEK mora biti prisutna sumanutost → odnos psihoza - sumanutost su jednoznačni; a ne kao odnos shizofrenija - disocirani ductus.

Vezani članci
Mišljenje
Mišljenje i govor
Formalni poremećaji mišljenja

Opširnije

Formalni poremećaji mišljenja

1. Ubrzani misaoni tok (duktus) – logorea

• ako osoba izgovara više od 150 riječi u minuti; ukoliko se ujedno radi i o DISOCIRANOM  toku, tada su sve izgovorene riječi međusobno nepovezane
• kada se radi o bržem govoru nego što je uobičajeno (interindividualne razlike) ili ako je govor brži nego što je uobičajeno za konkretnu osobu (intraindividualne razlike)

2. Usporeni misaoni tok

kada osoba govori jaaaaaako sporo, bilo da sam to primijeti ili samo ljudi oko njega

LOGOREA I USPORENI MISAONI DUCTUS

• radi se o govoru kao reflektiranju misaonog sadržaja! (ne sama brzina govora)
• Ukoliko ne postoji nikakva druga psihopatologija (npr. depresija, shizofrenija), tada se ne radi o psihopatološkom fenomenu

3. Opširno (okolišavo) mišljenje

• Javlja se više kod organiteta, manje kod psihopatologije (npr. kod shizofrenije)
• Način govora kod kojeg osoba počne govoriti labavo, s puno detalja, na dugačko i široko 
• Ako je izolirano, bez drugih simptoma, tada se ne radi o psihopatologiji

4.  Ljepljivo (viskozno) mišljenje

• RUMINIRANJE: stalno vraćanje na temu koja muči bolesnika
• Javlja se kod organiteta, epilepsije, shizofrenije
• Ako je izolirano, radi se o predznaku psihijatrijskih ili neuroloških poremećaja

5. Disocirano mišljenje

• potpuno nepovezano, nema determinirajuće tendencije, tj. misli vodilje (nama, ali bolesnicima ima)
• javlja se kod shizofrenije kad je svijest POTPUNO očuvana i kod niti jednog drugog poremećaja → PATOGNOMONOČNO, tj. specifično za shizofreniju (SH)
• NAJBLAŽI OBLIK - postoji logička cjelina, ali bez veze, tj. potpuno nepovezano prelazi na novu logičku cjelinu
• SREDNJI OBLIK - jedna rečenica, pa druga rečenica, ali međusobno potpuno nepovezane → struktura rečenice je očuvana
• NAJTEŽI OBLIK - veze između riječi unutar jedne rečenice ne postoje, a uz to stvaraju i neologizme (nove riječi; ponekad potpuno neizgovorljive)
• VERBIGERACIJA - stalno ponavljanje ISTE riječi
• SALATA OD RIJEČI - najteži oblik disociranog ductusa

6. Inkoherentno mišljenje

Svijest je poremećena (bilo kvantitativno bilo kvalitativno), a podloga tome nije shizofrenija nego neki organitet (npr. hipoksija, visoka temperatura, visoki intrakranijalni tlak, hematom i sl.) → DELIRIRANJE - bolesnik potpuno nepovezano govori, halucinira

Nužno je razlikovati disocijativno i disocirano mišljenje!

Disocijativno mišljenje

• Javlja se kod neurotskih, tj. somatoformnih poremećaja
• Kada se osoba izgubi (tzv. disocijativna fuga) ili se ne sjeća (disocijativna amnezija) → zbog nekog vanjskog događaja osoba ulazi u to kratkotrajno stanje

Shizofrenija

• Neće svaki bolesnik imati disocirani ductus
• 1/3 bolesnika ima disocirani ductus od samog početka bolesti
• 1/3 bolesnika ima disocirani ductus na početku bolesti, ali se tek trajanjem bolesti javi kao dominirajući simptom
• 1/3 bolesnika NIKAD nema disocirani ductus
• ako se disocirani ductus javi, jedina dijagnoza je shizofrenija (patognomonično)

Vezani članci
Mišljenje
Mišljenje i govor
Sadržajni poremećaji mišljenja

Opširnije

Mišljenje i govor

Mišljenje

U područje kognitivne psihologije spada i mišljenje, koje je izrazito kompleksan proces i odvija se na većem broju razina. U vrijeme dominacije biheviorizma je mišljenje bilo potiskivano, a s dominacijom kognitivne psihologije, ponovno je vraćeno u središte istraživanja.
Budući da stalno nešto doživljavamo, nismo ni svjesni svih psihičkih procesa, a to posebno vrijedi za mišljenje.

Prije 100 godina psiholozi su smatrali da se mišljenje sastoji samo u povezivanju naših predodžbi. Takav asocijacionistički pristup zasniva se pretpostavci da se mišljenje osniva na zakonima asocijacije: zakon sličnosti (slava asocira na, primjerice, glava; netko nam sliči na nekog slavnog...), zakon suprotnosti (bijelo-crno...- banalne asocijacije), zakon dodira ili kontinguiteta (prilikom nekog podražaja ili situacije se sjetimo onoga što je tim  podražajem ili situacijom bilo u vezi, odnosno vremenskom ili prostornom dodiru).

Naše se mišljenje zaista često sastoji od predodžbi, ali se ne radi uvijek o čistim predodžbama.
Mišljenje se sastoji u namjernom ili nenamjernom manipuliranju različitim kognitivnim doživljajima, dakle osjetima, perceptima, pamćenjima, riječima, pojmovima, sudovima, slikama fantazije...

• Ako je nenamjerno, na pamet nam padaju različite misli i to se naziva divergentnim mišljenjem, a 
• Ako je namjerno i usmjereno, kao rješavanje problema ili donošenje odluke, to se naziva konvergentnim mišljenjem. 

Psiholozi smatraju da je upravo mišljenje ona karakteristika koja najviše razlikuje čovjeka i životinju, jer životinje misle na mnogo nižoj razini.

Ako su naše misli izražene u obliku neke konstatacije ili tvrdnje, uvijek su povezane s određenim stupnjem uvjerenja. Najviši stupanj uvjerenja prisutan kod misli su konstatacije. Različite misli znanja imaju manji stupanj uvjerenja, često različit, prema tome odakle smo tu informaciju naučili i koliko vjerujemo autoru te  informacije. Misli zamišljanja obično imaju nizak stupanj uvjerenja, dok misli vjerovanja predstavljaju zamisli s visokim stupnjem uvjerenja.

Čovjek je razvojem od djetinjstva do zrelosti spontano i uz pomoć odgoja stvorio neke alate i tehnike kojima se koristi kod mišljenja, te koje mu omogućuju lakše dolaženje do cilja, odnosno rješenja problema i donošenja odluke.
Među alatima najpoznatiji su simboli i pojmovi. Simbol je misaona zamjena za neki konkretni predmet ili situaciju, a pojam je produkt daljnje obrade, odnosno, on generalizira tipične karakteristike simbola.
Riječi kojima govorimo su simboli za konkretne stvari ili situacije. Simbol je uvijek specifičan, odnosi se na određenu stvar, a pojam je simbol koji generalizira osnovne karakteristike naših simbola. Pojmovi su zapravo glavni sadržaj mišljenja. Ne odnose se na neki konkretni objekt ili situaciju, nego na jednu skupnu kategoriju kojoj taj objekt pripada. Bez upotrebe pojmova morali bismo posjedovati velik broj  riječi koje bi označavale neku određenu situaciju ili objekt. Pojmovi zapravo predstavljaju način grupiranja i klasificiranja informacija, oni su mentalni okvir za kategorizaciju različitih stvari.
Ne moraju predstavljati nikakvu konkretnu vrstu objekta ili situacije, pa omogućuju i mišljenje potpuno oslobođeno upotrijebljenih riječi ili simbola, i obuhvaća smisao i značenje neke situacije u cjelini.

Postoje dva bitna procesa u stvaranju pojmova:

• apstrakcija (zanemarivanje, neuzimanje u obzir) i 
• generalizacija (poopćavanje).

Pojmovi su proizvod misaonih procesa, ali i uvjet za uspješno  mišljenje.
Proces stvaranja pojmova je zapravo testiranje hipoteze. Takav proces vrijedi za stvaranje logičkih pojmova, koji moraju biti posve jasni i nedvosmisleni. U svakodnevnom životu mi stvaramo prirodne pojmove, koji nisu potpuno jasni, jer nisu sasvim definirani, npr. pošten. Baš iz tog razloga dolazi do razlika u stavovima, jer ljudi takve pojmove percipiraju na različit način zato što ne posjeduju identične pojmove o predmetu diskusije.

Pojmovi omogućuju stvaranje kategorija kojima možemo misliti na višim razinama od čistog asocijacija vidnog ili drugih oblika. Pri takvom mišljenju mi izvlačimo zaključke iz pretpostavki, a najpoznatiji primjer izvlačenja zaključaka je silogizam. Silogizmi se uvijek sastoje od vije prethodne tvrdnje (premise) i zaključka koji iz tih tvrdnji proizlazi. Ako su premise istinite, i zaključak je istinit. Formalnu logiku ne zanima istinitost premisa, nego samo slaganje premisa sa zaključkom.
U svakodnevnom se životu često služimo premisama koje nisu točne ili nisu dovoljno točne, a mi vjerujemo da jesu, pa to za posljedicu ima zaključak koji nije istinit iako je formalno-logički ispravan. Zato se i naši zaključci u raspravi uvijek razlikuju.

Pogreške mogu nastati i zato što se služimo pomagalima u mišljenju i zaključivanju (heuristici - heuristika je znanost o metodama istraživanja novih spoznaja) koja nisu uvijek ispravna.
Pomagalo koje uvijek dovodi do rješenja problema je algoritam (korak po korak metoda u nekim uputama...). Ipak se rijetko služimo metodama koje garantiraju uspjeh, jer je pronalaženje takvih metoda često težak i dugotrajan postupak. Zato se služimo pravilima za koja smo tijekom životnog iskustva spoznali da nas najčešće dovode do uspjeha.
Tri najvažnija heuristika (principa) su:

• princip raspoloživosti (ako se možemo sjetiti mnogo ugodnih ljetovanja, zaključujemo da ih je bilo više nego neugodnih - problem je što smo možda neugodna potisnuli), 
• princip reprezentativnosti (naučili smo da će se vjerojatno dogoditi stvari koje su najtipičnije - problem je što zapravo svaki slučaj im jednaku vjerojatnost pojavljivanja) i 
• princip usidravanja (početne informacije mogu imati djelovanje na mišljenje koje slijedi iza toga).

Govor

Govor je sustav znakova koji služi za namjerno sporazumijevanje, a uključuje sve načine sporazumijevanja.
Životinje nemaju mišljenje, nego se sporazumijevaju instinktivno, pa i nekad kad to nema smisla, a čovjek će signale većinom imitirati kad može imati koristan učinak.

Povezanost mišljenja i govora je vrlo duboka (tako, primjerice, kod mišljenja dolazi do mikropokreta glasnica), lakše je učiti na glas, gluhi mnogo teže usvajaju apstraktne pojmove od onih koji čuju (sa slikama je uspješnost jednaka).

Iako govor ima mnogo kompleksnih pravila, svi ih svladavamo bez problema, pa je Chomsky postavio teoriju da u mozgu vjerojatno postoji urođeni mehanizam koji djetetu omogućava razumijevanje i produciranje jezika i govora - modem za govor.
Važan dio sporazumijevanja otpada na govor tijela - ton i glasnoća izgovora, gestikuliranje, mimika, udaljenost sugovornika, dodirivanje = neverbalna komunikacija.
Naše prve dojmove o nekome stvaramo upravo na temelju neverbalnih znakova koje ta osoba emitira. Neverbalna komunikacija može biti namjerna ili nenamjerna, a društveno su važnije nenamjerne poruke kojih nismo ni svjesni, a ostali ih primjećuju. Žene su osjetljivije i lakše čitaju neverbalne poruke od muškaraca.
Neverbalni znak u različitim situacijama može biti protumačen na različite načine. Pravo značenje neverbalnog govora je nepoznato.

Vezani članci
Mišljenje
Predodžbe

Opširnije

Mišljenje

Mišljenje je psihička funkcija usmjerena na sagledavanje realnog odnosa između bića, predmeta i pojava.

Odvija se pomoću POJMOVA (pojam je osnovni logicki konstrukt, osnovna, bitna karakteristika). Pojmovi se javljaju kada se počne govoriti. Riječ je nosilac pojma.
Pojmovi mogu biti uži (vuk) ili širi (zvijer), uz MISAONE OPERACIJE (analiza, sinteza, komparacija, apstrakcija, konkretizacija, indukcija, dedukcija, selekcija, asocijacija, hipoteze, zaključci...).

Mišljenje je ona psihička funkcija koja, shodno svojim vlastitim zakonima, dovodi date predstavne sadržaje u pojmovni spoj. Mišljenje je aperceptivna djelatnost i kao takva se dijeli na aktivnu i pasivnu. Aktivno mišljenje je racionalna voljna radnja, pasivno mišljenje je događaj. Jung je sposobnost mišljenja upravljenog na nešto obilježio je kao intelekt, a sposobnost pasivnog ili neupravljenog mišljenja obilježio je kao intelektualnu intuiciju.

Mišljenje:
- otkriva veze i odnose između predmeta i pojava.
- koristi pojmove, sudove, zaključke.
- može biti:
.......... a) apstraktno i konkretno
.......... b) logično i nelogično
.......... c) prelogičko, primitivno, magično, arhajsko, autističko (E. Bleuler), dereističko (M. Bleuler)

Razlikujemo:

• KONKRETNO mišljenje, koje je bespojmovno, u slikama. Njime upravljaju afekti.
• APSTRAKTNO, sekundarno mišljenje - korištenjem pojmova i intelektualnih operacija. 

Poremećaji mišljenja

1. FORMALNI:

• kako se govori
• opširno ili okolišavo, ljepljivo mišljenje; bijeg misli, inkoherentno mišljenje, sindrom amencije, disocirano mišljenje, perseveracija, verbigeracija (besmisleno ponavljanje istih riječi ili rečenica)

2. SADRŽAJNI:

• što se govori
• precijenjene ideje, 
• prisilne misli, 
• sumanute misli (nisu pristupačne korekciji) - to mogu biti: ideje veličine, mesijanske, ideje propasti, osiromašenja, hipohondrijske, interpretativne, ideje odnosa, proganjanja, ljubomore, erotomanske, religiozne...
• Shizofreni bolesnici (SH) imaju očuvano apstraktno mišljenje, dok je konkretno mišljenje, prije ili kasnije, narušeno. 
• Shizofreni bolesnici nakon duljeg trajanja bolesti odustaju od realitetne logike i preuzimaju sumanut način mišljenja
• PRELOGIČNO (primitivno, magično, arhajsko, autistično) mišljenje je oblik mišljenja u uznapredovaloj shizofreniji.
• DEREISTIČKO = derealizacijsko, depersonizacijsko mišljenje → SH imaju osjećaj da se nešto mijenja u svijetu oko njega i na njemu samom

Vezani članci
Mišljenje i govor

Opširnije