U područje kognitivne psihologije spada i mišljenje, koje je izrazito kompleksan proces i odvija se na većem broju razina. U vrijeme dominacije biheviorizma je mišljenje bilo potiskivano, a s dominacijom kognitivne psihologije, ponovno je vraćeno u središte istraživanja.
Budući da stalno nešto doživljavamo, nismo ni svjesni svih psihičkih procesa, a to posebno vrijedi za mišljenje.
Prije 100 godina psiholozi su smatrali da se mišljenje sastoji samo u povezivanju naših predodžbi. Takav asocijacionistički pristup zasniva se pretpostavci da se mišljenje osniva na zakonima asocijacije: zakon sličnosti (slava asocira na, primjerice, glava; netko nam sliči na nekog slavnog...), zakon suprotnosti (bijelo-crno...- banalne asocijacije), zakon dodira ili kontinguiteta (prilikom nekog podražaja ili situacije se sjetimo onoga što je tim podražajem ili situacijom bilo u vezi, odnosno vremenskom ili prostornom dodiru).
Naše se mišljenje zaista često sastoji od predodžbi, ali se ne radi uvijek o čistim predodžbama.
Mišljenje se sastoji u namjernom ili nenamjernom manipuliranju različitim kognitivnim doživljajima, dakle osjetima, perceptima, pamćenjima, riječima, pojmovima, sudovima, slikama fantazije...
- Ako je nenamjerno, na pamet nam padaju različite misli i to se naziva divergentnim mišljenjem, a
- Ako je namjerno i usmjereno, kao rješavanje problema ili donošenje odluke, to se naziva konvergentnim mišljenjem.
Ako su naše misli izražene u obliku neke konstatacije ili tvrdnje, uvijek su povezane s određenim stupnjem uvjerenja. Najviši stupanj uvjerenja prisutan kod misli su konstatacije. Različite misli znanja imaju manji stupanj uvjerenja, često različit, prema tome odakle smo tu informaciju naučili i koliko vjerujemo autoru te informacije. Misli zamišljanja obično imaju nizak stupanj uvjerenja, dok misli vjerovanja predstavljaju zamisli s visokim stupnjem uvjerenja.
Čovjek je razvojem od djetinjstva do zrelosti spontano i uz pomoć odgoja stvorio neke alate i tehnike kojima se koristi kod mišljenja, te koje mu omogućuju lakše dolaženje do cilja, odnosno rješenja problema i donošenja odluke.
Među alatima najpoznatiji su simboli i pojmovi. Simbol je misaona zamjena za neki konkretni predmet ili situaciju, a pojam je produkt daljnje obrade, odnosno, on generalizira tipične karakteristike simbola.
Riječi kojima govorimo su simboli za konkretne stvari ili situacije. Simbol je uvijek specifičan, odnosi se na određenu stvar, a pojam je simbol koji generalizira osnovne karakteristike naših simbola. Pojmovi su zapravo glavni sadržaj mišljenja. Ne odnose se na neki konkretni objekt ili situaciju, nego na jednu skupnu kategoriju kojoj taj objekt pripada. Bez upotrebe pojmova morali bismo posjedovati velik broj riječi koje bi označavale neku određenu situaciju ili objekt. Pojmovi zapravo predstavljaju način grupiranja i klasificiranja informacija, oni su mentalni okvir za kategorizaciju različitih stvari.
Ne moraju predstavljati nikakvu konkretnu vrstu objekta ili situacije, pa omogućuju i mišljenje potpuno oslobođeno upotrijebljenih riječi ili simbola, i obuhvaća smisao i značenje neke situacije u cjelini.
Postoje dva bitna procesa u stvaranju pojmova:
- apstrakcija (zanemarivanje, neuzimanje u obzir) i
- generalizacija (poopćavanje).
Proces stvaranja pojmova je zapravo testiranje hipoteze. Takav proces vrijedi za stvaranje logičkih pojmova, koji moraju biti posve jasni i nedvosmisleni. U svakodnevnom životu mi stvaramo prirodne pojmove, koji nisu potpuno jasni, jer nisu sasvim definirani, npr. pošten. Baš iz tog razloga dolazi do razlika u stavovima, jer ljudi takve pojmove percipiraju na različit način zato što ne posjeduju identične pojmove o predmetu diskusije.
Pojmovi omogućuju stvaranje kategorija kojima možemo misliti na višim razinama od čistog asocijacija vidnog ili drugih oblika. Pri takvom mišljenju mi izvlačimo zaključke iz pretpostavki, a najpoznatiji primjer izvlačenja zaključaka je silogizam. Silogizmi se uvijek sastoje od vije prethodne tvrdnje (premise) i zaključka koji iz tih tvrdnji proizlazi. Ako su premise istinite, i zaključak je istinit. Formalnu logiku ne zanima istinitost premisa, nego samo slaganje premisa sa zaključkom.
U svakodnevnom se životu često služimo premisama koje nisu točne ili nisu dovoljno točne, a mi vjerujemo da jesu, pa to za posljedicu ima zaključak koji nije istinit iako je formalno-logički ispravan. Zato se i naši zaključci u raspravi uvijek razlikuju.
Pogreške mogu nastati i zato što se služimo pomagalima u mišljenju i zaključivanju (heuristici - heuristika je znanost o metodama istraživanja novih spoznaja) koja nisu uvijek ispravna.
Pomagalo koje uvijek dovodi do rješenja problema je algoritam (korak po korak metoda u nekim uputama...). Ipak se rijetko služimo metodama koje garantiraju uspjeh, jer je pronalaženje takvih metoda često težak i dugotrajan postupak. Zato se služimo pravilima za koja smo tijekom životnog iskustva spoznali da nas najčešće dovode do uspjeha.
Tri najvažnija heuristika (principa) su:
- princip raspoloživosti (ako se možemo sjetiti mnogo ugodnih ljetovanja, zaključujemo da ih je bilo više nego neugodnih - problem je što smo možda neugodna potisnuli),
- princip reprezentativnosti (naučili smo da će se vjerojatno dogoditi stvari koje su najtipičnije - problem je što zapravo svaki slučaj im jednaku vjerojatnost pojavljivanja) i
- princip usidravanja (početne informacije mogu imati djelovanje na mišljenje koje slijedi iza toga).
Govor je sustav znakova koji služi za namjerno sporazumijevanje, a uključuje sve načine sporazumijevanja.
Životinje nemaju mišljenje, nego se sporazumijevaju instinktivno, pa i nekad kad to nema smisla, a čovjek će signale većinom imitirati kad može imati koristan učinak.
Povezanost mišljenja i govora je vrlo duboka (tako, primjerice, kod mišljenja dolazi do mikropokreta glasnica), lakše je učiti na glas, gluhi mnogo teže usvajaju apstraktne pojmove od onih koji čuju (sa slikama je uspješnost jednaka).
Iako govor ima mnogo kompleksnih pravila, svi ih svladavamo bez problema, pa je Chomsky postavio teoriju da u mozgu vjerojatno postoji urođeni mehanizam koji djetetu omogućava razumijevanje i produciranje jezika i govora - modem za govor.
Važan dio sporazumijevanja otpada na govor tijela - ton i glasnoća izgovora, gestikuliranje, mimika, udaljenost sugovornika, dodirivanje = neverbalna komunikacija.
Naše prve dojmove o nekome stvaramo upravo na temelju neverbalnih znakova koje ta osoba emitira. Neverbalna komunikacija može biti namjerna ili nenamjerna, a društveno su važnije nenamjerne poruke kojih nismo ni svjesni, a ostali ih primjećuju. Žene su osjetljivije i lakše čitaju neverbalne poruke od muškaraca.
Neverbalni znak u različitim situacijama može biti protumačen na različite načine. Pravo značenje neverbalnog govora je nepoznato.
Vezani članci
Mišljenje
Predodžbe
