Osjeti: vid, sluh, njuh, okus, dodir, bol, toplo, hladno, kinestetički osjeti, organski osjeti(šalju informacije o stanju naših pojedinih organa ili dijelova tijela, najčešće bol kod ozljede).
Da bi se neki fizikalni podražaj mogao osjetiti, potrebno je da bude dovoljno intenzivan. Za svako osjetno područje postoji najmanji intenzitet podražaja potreban da bi izazvao osjet. Taj intenzitet naziva se apsolutnim limenom ili pragom osjeta. Sve što je subliminalno ne osjećamo, a liminalno i supraliminalno osjećamo. Visok limen znači smanjenu osjetljivost, a limen se može promijeniti pod utjecajem različitih, najčešće psiholoških faktora, primjerice, očekivanje ili usmjerenost na nešto drugo. Na opću osjetljivost (apsolutni limen) djeluje opće stanje živčanog sustava, posebno mozga, te njegova udešenost na pojedine zadatke.
Apsolutni limen razlikuje se s obzirom na modalitet osjetnih organa.
Osim apsolutne osjetljivosti, postoji i osjetljivost na razlike - diferencijalni limen. To je najmanja razlika u podražaju koja dovodi do promjene u osjetu. Relativni diferencijalni limen je konstantan. To znači da je odnos razlika između intenziteta početnog podražaja i dodatnog podražaja uvijek jednak - konstantan --> Weberova konstanta.
Za težinu Weberova konstanta iznosi 2%, za intenzitet rasvjete 8%, za jakost zvuka 15%, za okus 20%... to su vrijednosti dobivene u laboratorijskim uvjetima, a u stvarnom životu te su vrijednosti mnogo veće.
LIMEN = minimalni intenzitet podražaja koji može izazvati osjetOsjetni se organi mogu prilagoditi na prisutnu situaciju, što se naziva adaptacijom, koja je najočitija kod vid, zatim njuha, okusa, temperaturnih osjeta, a kod sluha je manje očita. Adaptacija je smanjenje osjetljivosti u povodu trajanja podražaja jednakog intenziteta (pokus sa zdjelama s hladnom i vrućom, pa mlakom vodom). Obrnut proces je rekuperacija ili oporavak osjetnog organa. Što se tiče privikavanja na tamu, osnovna rekuperacija traje nekoliko minuta, ali za potpunu je potreban gotovo čitav sat.
Vid - plamen svijeće u čistoj noći na 50 km
Sluh - kucanje sata u tihoj sobi na 6 m
Dodir - vjetar krila pčele na koži lica
Okus - žličica šećera u 7 l vode
Njuh - kap parfema koja se prolila u trećoj sobi
Kod nekih osjetnih područja, a posebno kod vida, dolazi do perzistencije osjeta. Perzistencija znači da i nakon prestanka podražaja ipak ostaju neki tragovi osjeta. Takvi se osjeti nazivaju paosjeti, a kod vida paslike. Paslike su upadljive kad se radi o bojama. Perzistirane boje su uvijek komplementarne (one koje projicirane zajedno daju doživljaj sivog ili bijelog).
Paslika traje nekoliko sekundi, a potom nestaje. Njeno trajanje možemo produžiti treptanjem očima ili treperavim svjetlom.
Karakteristike osjeta
Vrijeme latencije predstavlja vrijeme potrebno da intenzitet osjeta dođe do pune razine.
Osjetna adaptacija (desenzibilizacija) je smanjenje osjetne osjetljivosti uslijed trajanja podražaja istog intenziteta.
Osjetna rekuperacija je obrnut proces od adaptacije, predstavlja povećanje osjetljivosti osjetnog.
Perzistencija osjeta je trajanje osjeta još neko vrijeme nakon što uklonimo podražaj (u području vida paslike).
Životinje imaju jače osjete od ljudi, ali ljudi su stvorili takve uvjete života gdje im nisu potrebni jači osjeti.
a) OKO I VID
Okom dobivamo gotovo 90% informacija iz vanjskog svijeta.
Zjenica - refleksno se sužava i širi, ovisno o količini svjetlosti.
Leća - više je ili manje ispupčena, da bi se slika predmeta koji fiksiramo projicirala točno na mrežnicu. Ako se slika projicira ispred - kratkovidnost, ako se projicira iza - dalekovidnost.
Receptorni dio oka je mrežnica, koja se nalazi na pozadini oka i sastoji se od oko 7 milijuna čunjića i oko 120 milijuna štapića. Čunjići, raspoređeni gusto po mrežnici, a posebno u centralnoj jamici, u koju pada slika predmeta koji fiksiramo, su osjetljivi na boje i dnevno svjetlo, a štapići na mrak, ali ne i na boje. U centralnoj jamici (fovea centralis) uopće nema štapića.
Čunjići i štapići pretvaraju fizikalni podražaj u živčano uzbuđenje koje nakon toga prelazi na živčana vlakna (ima ih oko 1 milijun u svakom oku), kojima u obliku vidnog živca putuje sve do vidnog centra u zatiljnom dijelu korteksa.
Na mjestu gdje vidni živac izlazi iz oka uopće nema receptora, pa se taj dio zove slijepa pjega.
U vidnom centru korteksa postoje različite vrste živčanih stanica, koje detektiraju samo određena obilježja impulsa.
Da bismo mogli gledati trodimenzionalno, odnosno prostorno, omogućuju nam dva oka, jer slika predmeta koji fiksiramo pada direktno na foveu centralis u oba oka, ali slike ostalih predmeta ne padaju u oba oka na korespondentna mjesta. To uzrokuje stvaranje dvostruke slike koja se u vidnom centru oblikuje u trodimenzionalnu sliku, odnosno doživljaj dubine (prostora).
Ako gledamo jednim okom, nemamo više trodimenzionalni vid, ali iskustvo nam pomaže da prosudimo udaljenost (monokularni faktori prosuđivanja udaljenosti). Ti faktori su prividna veličina poznatog predmeta, vidni napor pri stvaranju jasne slike, prekrivanje drugim predmetima...
b) UHO I SLUH
Slušni organ može se podijeliti na tri dijela:
- vanjsko uho, koje čine ušna školjka i slušni kanal,
- srednje uho, koje se sastoji od tri koščice - čekića, nakovnja i stremena, a odvojeno je od vanjskog uha bubnjićem, te
- unutarnje uho, na koje dolaze pomoću čekića, nakovnja i stremena 20 puta pojačani zvučni titraji i koje čini osjetni organ sluha.
Čovjek može razlikovati tonove od 20 - 20 000 Hz, a sa starenjem se ta sposobnost smanjuje, pa razlikuje tonove visine do 10 000 Hz. To mu većinom ne predstavlja probleme, jer ljudski govor se većinom nalazi na frekvencijama od 1 000 do 4 000 Hz. Jakost zvuka mjeri se decibelima, pa se za svaku visinu tona može naći liminalna vrijednost jačine. Čovjekova slušna osjetljivost najbolja je za one frekvencije u kojima se nalazi ljudski govor.
Skala decibela je logaritamska skala, što znači da pojačanje za 10 dB iznosi 10 puta veću glasnoću, a porast za 20 dB iznosi 100 puta veću glasnoću (102). Zvukovi iznad 70 dB, koliko iznosi buka u restoranu, su već opasni za sluh ako smo toj buci dulje izloženi, a buka iznad 120 dB postaje bolna i predstavlja neposrednu opasnost za sluh (rock koncert).
U početku se nakon jake buke sluh brzo oporavi, ali kod učestale izloženosti trajno se smanjuje sposobnost sluha.
Pomoću korištenja oba uha možemo lokalizirati izvor zvuka. Uši su razmaknute, pa pomoću razlike u brzini dolaska zvuka možemo precizno lokalizirati odakle zvuk dolazi. Već su i razlike od jedne stotinke sekunde mozgu dovoljne za uspješnu lokalizaciju zvuka. Ako zvuk dolazi sasvim ispred ili iza nas, automatski ćemo okretanjem glave lokalizirati izvor zvuka. Osim razlike vremena pristizanja, i razlika u glasnoći zvuka između ušiju dovoljna je za lokalizaciju. Kod zvukova iznad 3 000 Hz lokalizacija se više osniva na glasnoći nego na razlici u vremenu pristizanja.
Kod pojma "sluh" treba spomenuti i njegovo drugo značenje, koje je genetski određeno - razlikovanje i pamćenje visine, intenziteta i boje tona.
c) VESTIBULARNI ORGAN I RAVNOTEŽA + POKRETANJE
Vestibularni organ nalazi se u unutrašnjem uhu, potpuno uz pužnicu, a služi za osjete kretanja, vrtnje i ravnoteže. Velik je oko 1 cm3 , a sastoji se od tri polukružna kanalića koji su ispunjeni tekućinom i stoje međusobno pod kutom od 90˚, a uz njih se nalaze 2 vrećice. U kanalićima se nalazi tekućina endolimfa, koja struji kroz kanaliće kad započnemo ili završimo neki pokret glavom ili tijelom, ili se zavrtimo. Svojim kretanjem podražuje osjetne dlačice u kanalićima i stvara živčane impulse koji putem vestibularnog živca javljaju mozgu o kakvom se pokretu radi.
U mirovanju možemo dobro procijeniti u kojem se položaju nalazi naša glava (i tijelo, ako je glava u normalnom položaju prema tijelu) pomoću vrećica, koje sadrže želatinastu tvar koja leži na osjetnim dlačicama, pa prema tome je li ona tlačena, navučena itd. možemo odrediti u kojem je položaju glava.
U bestežinskom stanju zato vestibularni organ ne funkcionira.
Vestibularni organ je u direktnoj vezi s malim mozgom koji refleksno regulira naše pokrete i ravnotežu, pa poremećaji u radu vestibularnog organa dovode i do poremećaja u radu malog mozga, te do osjećaja mučnine - "morska bolest".
U orijentaciji važnu ulogu imaju i vidni osjeti.
d) JEZIK I OKUS
Osjetni organi za okus naslagani su u obliku okusnih čašica na našem jeziku:
Vrh je osjetljiv za slatko i slano, rubovi su osjetljivi za kiselo, a korijen za gorko. To su jedine četiri vrste okusnih osjeta, a sve arome jela i pića posljedica su kombinacije okusa i njuha.
e) NOS I NJUŠNI OSJETI
Njušni osjeti nalaze se u korijenu nosa, a sastoje se od osjetnih dlačica osjetljivih na mirisne molekule. Mirise nije lako klasificirati, jer ne postoje čiste, odvojene kategorije, pa ih nastojimo klasificirati prema mirisima koji su poznati većini ljudi. Stručnjaci tvrde da smo sposobni razlikovati oko 10 000 mirisa.
f) KOŽA I KOŽNI OSJETI
Koža sadrži nekoliko osjetnih područja: dodir, toplo, hladno, bol, škakljanje, svrbljenje.
Osjet dodira dobivamo podraživanjem slobodnih živčanih završetaka. Receptori za dodir su najgušće razmješteni na usnama, jagodicama prstiju, nosu, obrazima, a najrjeđe na leđima.
Receptori za osjete topline i hladnoće nisu jednaki, a omogućuju ih sitni osjetni organi smješteni nepravilno u koži. Ako prolazimo primjerice hladnim predmetom preko receptora za toplo, nećemo imati osjet.
Osjet boli je pod velikim utjecajem psiholoških faktora. Osim osjetne, bol uključuje i emotivnu i motivacijsku komponentu, jer je svaka bol neugodna i svi ljudi žele je izbjeći. Doživljaj boli, a posebno njen intenzitet, je pod utjecajem brojnih neurofizioloških, psiholoških i sociokulturnih faktora. Mozak može donekle kontrolirati intenzitet boli mijenjajući količinu živčanog uzbuđenja koje stiže u centre za bol u mozgu. Različiti psihološki faktori, poput spremnosti za borbu, mogu djelovati na intenzitet doživljene boli.
Zato je osmišljena teorija kontrolnih vrata, koja tvrdi da iz mozga u kralježničku moždinu pristižu živčani i impulsi koji kontroliraju količinu živčanog uzbuđenja koje će biti preneseno do moga, jer u nekim važnim situacijama bol može omesti čovjeka u ispravnim reakcijama. Čovjekova tolerancija na bol ovisi i o karakteristikama ličnosti: lakše je podnose ekstravertirani ljudi, a žene je podnose lakše od muškaraca. Tolerancija za bol ovisi i o očekivanju - lakše podnosimo očekivanu bol. Socijalna okolina - u nekim društvima podnošenje boli je stvar ponosa. Kad bi nestalo osjeta boli, svi bi organizmi uginuli, jer ne bi bili upozoreni na opasnost u organizmu.
Škakljanje je relativno slabo istraženo, a smatra se da do tog osjeta dolazi kad su bliska dodirna područja podraživana u brzom redoslijedu, ali su i psihološki razlozi bitni(nismo škakljivi kad se škakljamo sami).
Svrbljenje nastaje kad se blagim, brzo ponavljanim podražajima podraže receptori za bol. I kod svrbljenja psihološki faktori igraju veliku ulogu (kad pomislimo na npr. uši, odmah nas svrbi glava).
g) ORGANSKI OSJETI
To su osjeti koji nas obavještavaju o stanju u organizmu. Nisu oštro lokalizirani, nego difuzni.
Umor je, kao i bol, kontrolni mehanizam, koji onemogućuje pretjerano iscrpljivanje organizma.
Vezani članci
Osjeti i percepcija
