Termin "pseudocyesis" uveo je John Mason Good još 1823. godine na osnovi grčkih riječi pseudes = lažno; i kyesis = trudnoća, a podrazumijeva stanje u kojem je žena koja nije trudna čvrsto uvjerena u postojanje trudnoće.
Ova je pojava sporadično zabilježena i opisana na različitim zemljopisnim lokacijama, u različitim vremenima i kulturama, svim rasama, nacijama i slojevima društva.
U posljednja dva stoljeća zabilježeno je oko 600 slučajeva pseudotrudnoće.
U literaturi pronalazimo opisano svega nekoliko slučajeva pseudotrudnoće u muškaraca. U oboljele osobe pojavljuju se gotovo svi simptomi i znaci trudnoće: poput nepravilnosti menstruacije, amenoreje, rasta opsega trbuha, areolarne hiperpigmentacije, promjene dojki i pojave laktacije. Javljaju se još i tzv. medijalna linea nigra, invertirani umbilikus, porast apetita, tjelesne težine, tipičan lordotični stav u hodu, jutarnje mučnine i povraćanje, osjećanje tonova čedinjeg srca, pokreta ploda, sve do lažnog poroda praćenog kontrakcijama muskulature.
U nekim slučajevima, kada bolesnica sazna da nije trudna, može doći do ozbiljnih psihičkih komplikacija.
Ne postoji jedinstveni proces nastanka pseudotrudnoće kod svih pacijenata. Neki autori smatraju je psihosomatskim poremećajem, drugi naglašavaju važnost afektivnih poremećaja i depresije u etiologiji, dok treći tvrde kako je to varijanta Münchausenova sindroma ili monosimptomatska hipohondrijaza.
DSM IV-TR svrstava je u konverzivne poremećaje, unutar kategorije "Somatoformni" pod šifrom 300.82, a ICD X (MKB-10) u podskupinu neodređenog somatizacijskog poremećaja, označenog šifrom F45.9.
U genezi pseudotrudnoće važnu ulogu ima i želja supružnika za trudnoćom i rađanjem djeteta koja je uvjetovana socijalnim pritiskom, utjecajem okoline, tj. "imperativom prokreacije", stavom kako trudnoća i materinstvo imaju središnji značaj u izgradnji identiteta i samopoštovanja svake žene.
Bitnu ulogu ima i pripadnost strogim kulturalnim i religioznim skupinama, medicinska i psihološka naivnost, socijalna izolacija.
Uvijek su to žene koje žele djecu, odnosno imaju intenzivnu želju za djetetom, ali bi željele izbjeći trudnoću. U isto vrijeme javljaju se i želja za trudnoćom i strah od nje.
Najčešće su opisani upravo takvi slučajevi u kojima se lažna trudnoća pojavljuje kao komplicirani sindrom koji predstavlja formu konverzivnog poremećaja s pratećom depresijom.
Pojavu pseudotrudnoće u završnoj fazi psihoanalize opisao je Freud kod kod Anne O., a tumačena je pozitivnim transferom bolesnice prema terapeutu, separacijskom anksioznošću zbog skorog prekida tretmana.
Poznato je da se u pet posto slučajeva pseudotrudnoća ponavlja.
Postoji zapis o slučaju recidiva svakih devet mjeseci tijekom dvadeset godina. Također postoje prikazi umišljene trudnoće neobično dugog trajanja, npr. De Pauw opisuje takvu monosimptomatsku sumanutost hipohondrijskog tipa koja je potrajala 3000 dana, tj. gotovo 10 godina.
U većini opisanih slučajeva nalazimo osobe u dobi između 20 i 44 godine, a često su u koincidenciji s fiziološkim promjenama, npr. u involuciji, tj. klimaksu kod žena koje su na početku menopauze
Nastale psihološke promjene u svezi su s neravnotežom pituitarno-ovarijalne funkcije neurotransmitera u hipofizi i/ili hipotalamusu. Posrijedi je hipotalamus-hipofizno-ovarijalna disfunkcija pa se lažna trudnoća može opisati i kao galaktoreja-amenoreja-hiperprolaktinemija sindrom (GAHS).
Uvjerenje o postojanju trudnoće mogu potaći i brojni mehanički čimbenici koji uzrokuju abdominalne smetnje, npr. retencija intestinalnih plinova, urinarna retencija, abdominalne neoplazije, tumori uterusa, ovarija, hidatidiformna mola, papilarni karcinom bubrega, inflamatorni procesi, te različiti uzročnici primarnog steriliteta.
LIJEČENJE
Tijekom obrade pseudotrudnoće preporučuje se učiniti analizu korionskog gonadotropina (BCHG), analizu hormona štitnjače, ultrazvučno ili rengenski pregledati zdjelicu, koristiti sonogram kojim se uobičajeno osluškuju otkucaji srca čeda i rezultate prezentirati bolesnici kako bi se uvjerila u nepostojanje trudnoće.
Također se može inducirati menstruaciju parenteralnom primjenom testosterona ili diethylstilbestrola.
Tako se kombinacijom psihoterapije i hormonalne terapije postižu zadovoljavajući rezultati kod gotovo svih pacijenata.
Prije su u tretmanu umišljene trudnoće korišteni purgativi, kupke, masaže, kiretaža, kirurške procedure, pijavice, emetici, tonici i opijati, dok se u 20. st. kao izbor nameću različiti oblici psihoterapije: suportivna, kognitivna, bihevioralna i analitička, uz eksploraciju i klarifikaciju nesvjesnih osjećaja vezanih za trudnoću.
Primarnu ulogu svakako igraju rano otkrivanje i empatijska komunikacija s bolesnikom.
U tretman treba, ako je moguće, uključiti i "pseudooca" ili roditelje oboljele osobe.
Vrlo je važno reći bolesniku da su njegovi fizički simptomi ozbiljni i da zavređuju pozornost. Suočavanje sa stvarnošću i pravom dijagnozom, uz suportivni terapijski odnos, kod većine pacijenata dovode brzo do nestanka simptoma umišljene trudnoće, a kod preostalih pacijenata simptomi nestaju tijekom sljedećih šest mjeseci.
U tretmanu je učinkovita i psihofarmakoterapija.
Uglavnom se koriste antidepresivi, a u slučajevima razvoja kliničkih slika psihoze i antipsihotici. Tretman provodi u timu s psihijatrom, obiteljskim liječnikom, ginekologom i socijalnim radnikom.
Koić E, Filaković P, Đorđević V, Mužinić L. Umišljena trudnoća – Prikaz bolesnika. Soc Psihijat 2004; 32:83-89.
Vezani članci
...
