Učenje je trajna promjena u ponašanju do koje dolazi pod utjecajem iskustva. Ako u nekim situacijama, primjerice zbog umora ili djelovanja droga, dolazi do promjena u ponašanju, to ne zovemo učenjem, jer te promjene nisu trajne.
Učenje dijelimo u namjerno i nenamjerno, a najjednostavniji oblik učenja je učenje uvjetovanjem.
Klasično uvjetovanje
Pavlov je istraživanjem želučanih sokova kod psa otkrio klasično uvjetovanje. Naime, lučenje sline je normalna refleksna reakcija na podražaj jezika hranom. No ako pas počinje lučiti slinu na pojavu osobe koja donosi hranu, to je uvjetovana reakcija - povezao je prirodni podražaj sa do tada neutralnim podražajem. Pavlov je nastavio proučavati tu pojavu uz pomoć zvona koje je službenik nosio kad je nosio hranu. Pokazalo s da je pas počeo lučiti slinu i na zvuk zvona.
hrana = bezuvjetni podražaj,lučenje sline na hranu = bezuvjetna reakcija,
lučenje sline ne zvono = uvjetovana reakcija.
Watson - pokus s malim Albertom (bijeli štakor + prasak = strah od svega bijelo i krznenog (generalizacija) - bezrazložni strah od bezopasnih predmeta li situacija = fobija. Fobije se najčešće razvijaju u djetinjstvu kada smo doživjeli neki neugodan događaj povezan s budućim predmetom fobija.
Primjeri klasičnog uvjetovanja su medvjed koji pleše (uvjetovanje - hodanje po žeravici), liječenje alkoholičara averzivnom terapijom - u alkohol se stavi sredstvo tetidis koje izaziva mučninu, glavobolju, povraćanje... u kombinaciji s alkoholom.
Uvjetovane reakcije se gase ako nestaje prateći podražaj, a održavaju se stalnim ili povremenim potkrepljivanjem. Klasično uvjetovanje postiže se kod svake vrste za bitne podražaje: štakori - okus i miris, ptice - svjetlo...
Poznata je generalizacija podražaja (mali Albert, reagiranje na bilo koji ton ako naučimo reakciju na jedan ili nekoliko sličnih), ali i diskriminacija (razlikovanje) podražaja (primjer: pas koji mora razlikovati kružnicu od elipse - kad ih više nije uspio razlikovati, počeo je reagirati neurotično).
Instrumentalno (operantno) uvjetovanje
Instrumentalno uvjetovanje odnosi se na učenje na posljedicama, a primjenjuje se kad treba postići uvjetovanu reakciju, a ne postoji bezuvjetni podražaj. Odnosi se na to da treba neku osobu ili životinju navesti na neki postupak pa ga nagraditi. Katkad, kod kompleksnih ponašanja, treba to učiniti postupno, iskorištavati svaku slučajnu reakciju koja predstavlja određeni stupanj ciljnog ponašanja - oblikovanje.
Ova se metoda pokazala vrlo dobrom kod autistične djece (vrlo slabo reagiraju na podražaje okoline, zatvorena su u sebe, ne pokazuju interes za okolna zbivanja, loše govore, emocionalno su nezrela...). djecu se nagrađuje npr. bombonom za neartikulirane glasove, potom samo za smislene riječi, pa potom samo ako je riječ pravilno izgovorena.
Uvjetovanje se ne može koristiti za sve vrste učenja, primjerice učenje govora.
Instrumentalno učenje bit će uspješnije ako se potkrepljivanje događa povremeno, u neredovitim razmacima. Primjer toga su igra na sreću. Potkrepljivanje može biti i negativno, kada se nekog želi odvratiti od nekog ponašanja. Ako potkrepljivanje prestaje, reakcija se gasi, a gasi se sporije ako je potkrepljivanje neredovito. Kod instrumentalnog uvjetovanja je prisutno pamćenje, a i mišljenje, odnosno stvaranje zaključka u vezi s novonastalom situacijom.Primjer:
ako laboratorijske miševe stavimo u labirint, oni će u njemu lutati bez cilja. No ako nakon nekoliko dana na kraj labirinta stavimo hranu, doći će do nje bez poteškoća, što pokazuje da su iskoristili znanje stečeno latentnim učenjem.
Instrumentalno uvjetovanje se koristi za liječenje fobija, anoreksije, za biofeedback, učenje uz pomoć kompjutera u kojem riješen test vodi na slijedeću lekciju...
Predrasude, a među njima i praznovjerja, spadaju u instrumentalno uvjetovanje.To posebno vrijedi za osobna praznovjerja, koja nisu karakteristična za društvo, nego samo za jednu osobu: jednom se dogodilo da si položio ispit ako si, primjerice, nosio neke čarape, i odonda ih stalno nosiš, a samo povremeni uspjeh ubrzava potkrepljivanje i ojačava usvajanje tog ponašanja. Jednaka je pojava nađena kod životinja (golub, hrana i vrtnja u krug). Opća praznovjerja nastala su na isti način, ali su postala poznata i širila se na kasnije generacije usmenom predajom.
Kazna ne spada među negativna potkrjepljenja, jer ona potiskuje neko ponašanje, a negativna potkrjepljenja nas uče ponašanju kojim ćemo izbjeći negativne podražaje.
Kazna i nagrada su najdjelotvornije metode učenja. Nagradom možemo uspostaviti željeno ponašanje. Za kaznu neki smatraju da ćemo samo naučiti što ne smijemo, a ne i ono što bismo trebali raditi. Neugoda od kazne može se povezati s osobom koja daje kaznu, kazna djeluje samo u početku, a kasnije sve manje, dijete može naučiti da se kaznom mogu postići neke stvari, pa može početi primjenjivati istu metodu, a kazna može djelovati na agresivno ponašanje.
Nagrada izaziva osjećaj ugode, a kazna osjećaj neugode. Budući da svi težimo za postizanjem ugode i izbjegavanjem neugode, očekuje se da će ponašanje za koje smo dobili nagradu postati privlačno, te ćemo ga ponavljati, a ponašanje za koje smo dobili kaznu postat će nam odbojno, te ćemo ga izbjegavati. Ako želimo postići neko ponašanje treba primijeniti nagradu, a ne kaznu pri suprotnom ponašanju jer će nam željeno ponašanje omrznuti (npr. jedenje juhe od rajčice...).
Ako želimo spriječiti ponašanje, primjenjujemo kaznu. Moramo održati obećanje, kazna mora uslijediti odmah, mora biti oštra da bi imala učinak, počinitelj mora vjerovati da neće izbjeći kazni. Ako se neko ponašanje kritizira, to se mora izvesti tako da učenika potičemo na usvajanje ponašanja koje može biti nagrađeno.
Pokušaji i pogreške
Sastoji se u tome da neplanski pokušavamo doći do odgovora. Ta je metoda uspješna samo kod vrlo jednostavnih procesa, koji se sastoje od malog broja operacija. Kod kompleksnih se ne sjećamo kako smo došli do odgovora.
Ova metoda ime veze s operantnim uvjetovanjem, odnosno, učenjem na posljedicama.
Oponašanje
Osim čistog oponašanja, oponašanjem se smatra i služenje tuđim iskustvom - učenje preko posrednika. Na taj način ne učimo na vlastitoj koži kao kod prethodne metode, nego nam drugi ljudi služe kao putokaz. Na taj način se skraćuje vrijeme učenja i izbjegavamo opasne pogreške.
Direktnim oponašanjem ili učenjem po modelu najčešće učimo psihomotorne aktivnosti, a učenjem preko posrednika se uče stavovi, ideje, načini ponašanja, emocije...
Mnogi roditelji agresivnom kaznom pokušavaju spriječiti dijete u tome da nešto učini, a zapravo postaju model za učenje agresije.
TV agresija smanjuje negativni stav prema agresiji i pomaže učenju nekih oblika kriminalnog ponašanja. Pokazao je to Bandura pokusom u kojem je djeci prikazao kako čovjek tuče lutku, a drugoj skupini je prikazano nenasilje prema lutki. Djeca su se ponašala u skladu s pogledanim filmom.
Oponašanjem se uče ponašanja važna za opstanak, primjerice, ako je majmunima na TV-u prikazan strah od zmije, nje će se bojati, a ako je prikazan strah od cvijeta, neće ga se bojati.
Po modelu dijelom učimo i verbalno komuniciranje - npr. upute o dolasku na neko mjesto.
Na oponašanje utječu: pažnja, status modela, motivacija, pamćenje onog to smo vidjeli...
Učenje uvidom
Takvo je učenje često kod rješavanja nekih problema - kad nam odjednom sine rješenje.
Školsko učenje
Tu se radi o pamćenju.
Tehnike:
- učenje u cjelini (globalno) ili
- učenje u dijelovima (fragmentarno), raspoređivanje prekida između učenja.
Kod besmislenog materijala treba učiti fragmentarno, a ako se materijal sastoji od cjelina, treba učiti po smislenim cjelinama, globalno. U nekim slučajevima i mali razmaci između učenja imat će koristan učinak (besmisleno gradivo), a kod smislenog gradiva te pauze trebaju biti duže.
Vezani članci
Pamćenje
Vrste učenja
