Za postizanje cilja služimo se određenim metodama i tehnikama.
Osnovni terapijski instrument je riječ, tj. verbalna i neverbalna komunikacija te odnos, interakcija između liječnika i bolesnika, njihov emocionalni odnos = terapija razgovorom.
Psihoterapija je istraživanje psihičkog života bolesnika, oslobađanje njegovih smetnji i olakšavanje tegoba, te mijenjanje njegovih reakcija u odnosu na njega samoga i okolinu, mijenjanje ličnosti ili novo i dragocjeno emocionalno iskustvo.Važno je svakog bolesnika doživjeti kao ličnost koja ima tjelesne, emocionalne i društvene probleme, bez obzira na to koje poteškoće donosi u susret s liječnikom.
Ovakav pristup nazivamo psihoterapijskim pristupom.
Psihoterapijski pristupiti bolesniku znači s razumijevanjem i povoljnim emocijama prihvatiti njegove emocije. On nudi sebe kao ličnost, osim boli i patnji donosi i svoje strahove, brige, nezadovoljstva, nemire, ponekad posredno a ponekad otvoreno.
Svako bolesno stanje dovodi do poremećaja emocionalne ravnoteže u ličnosti, do brojnih neugodnih emocija, a vodeći je osjećaj strah tj. anksioznost.
Bolesnik se najprije boji dezintegracije, nesposobnosti i teške bolesti, strahva od smrti.
Bolest dovodi bolesnika u regresivno stanje, koje odgovara stanju bespomoćnog djeteta, a koje ima potrebu za svemoćnim likovima, majke, liječnika, onih koji sve znaju i mogu. Psihoterapijski pristup jača povjerenje, te pomaže terapiji i rehabilitaciji.
U Americi je indikacija za psihoanalizu uglavnom određena prema tzv. YARVIS- bolesnicima [Young (mlad), Attractive (atraktivan), Rich (bogat), Verbal (verbalno komunikativan), Intelligent (inteligentan), Successful (uspješan)].
Razlikujemo: suportivne tehnike; zatim reedukativne (uglavnom novije tehnike) te rekonstruktivne metode (klasične analitičke).
KLASIČNE PSIHOTERAPIJSKE METODE I TEHNIKE:
- Klasična psihoanaliza po Sigmundu Freudu (l856-1939)
- Individualne psihoterapijske tehnike
- Grupne psihoterapijske tehnike (mala, srednja i velika grupa)
- Obiteljska i partnerska psihoterapija
- Psihodrama
- Suportivne psihoterapijske tehnike
- a) verbalni suport (podrška)
- b) sugestivne tehnike: hipnoza, autogeni trening
- individualno-psihologijska terapija po Alfredu Adleru (ohrabriti pacijenta u neovisnom mišljenju, bez ovisnosti o terapeutovom autoritetu, riješiti osjećaj manje vrijednosti, potaknuti osjećaj zajedništva, savjetovanja o odgoju, za mlade..)
- analitička (kompleksna) psihologija po Carlu Gustavu Jungu - «postani ono što jesi», liječenje znači promjenu, važan je rad sa snovima u čijem tumačenju povezuje individualno i kolektivno nesvjesno, arhetipove, dušu i personu (osobu), svjesni dio ličnosti i sjenu, animus i animu, razlikuje ekstrovertirane i introvertirane tipove, sinkronicitet...Rabe je uglavnom ljudi koji pate zbog besmisla života i problema svjetonazora koje ne mogu razriješiti dosadašnjim svjetonazorom.
- neopsihoanaliza po Haraldu Schultz-Henkeu – teorija o «inhibiranom», zakočenom i lijenom čovjeku s golemim očekivanjima i situacijama uskraćivanja, aktualni konflikt i socijalni uvjeti. U skupinu neopsihoanalitičara ulaze i Karen Horney, Harry Stack Sullivan, Erich Fromm. Ostale pravce formirali su Freudovi učenici: Wilhelm Steckel, Otto Rank, Sandor Ferenzi, Wilhelm Reich.
- sudbinsko-analitička terapija, "shicksal" (šikzal) analiza Leopolda Szondija – analiza sudbine, počinje proučavanjem obiteljskog i osobnog nesvjesnog, koje određuje sklonosti i mogućnost izbora jedinke, koji proces naziva genotropizam- on srodne osobe drži zajedno što određuje npr. ljubavni izbor, izbor prijateljstva, profesije, ideala, bolesti i načina smrti.
- egzistencijalno-analitička psihoterapija po Ludwigu Binswangeru (dasein, analiza bitka) – osnovno pitanje je "A zašto, zapravo ne?", spoznati koliko smo promašili strukturu ljudskog bitka, prema Heideggerovoj ontologiji.
- egzistencijska analiza i logoterapija po Viktoru Emilu Franklu uz tjelesno i duševno postoji i duhovno, tj. smisao. Prema toj postavci razvila se i hagioterapija (liječenje svetim, molitvom i sakramentima ispovjedi i oprosta grijeha). Metode su paradoksna intencija ironizira neurozu namjerno čineći ono čega se najviše plaši i derefleksija koja ignorira simptome okrečući se nečem drugom.
- geštalt terapija, terapija cjelinom konfiguracije, otvorenim oblikom, prema Fredrichu Solomonu Perlsu. Inzistiranje na ovdje i sada, "Sada sam svjestan sebe", "vrući stolac" u grupi, uklopiti se u sredinu, zatvoriti oblik.
- transakcijska analiza po Ericu Berneu, strukturna ego-analiza. Ego-roditelj, ego-dijete orijentiran na emocije, igru, iskrenost, ali i egocentričan; ego-odrasli (orijentiran na realitet). U terapiji se obraćamo odraslom egu, kako bi se promjenio životni scenario ili skript osobe koji je do tada bio pogrešan i dovodio do patnje.
- Četiri osnovne pozicije tj. stava prema životu:
- Ja nisam OK, ti si OK. = depresivna, inferiorna pozicija djeteta.
- Ja sam OK, ti si OK = kooperativna, zdrava pozicija, realni stav odraslog.
- Ja nisam OK, ti nisi OK = nihilistička pozicija zanemarenog djeteta.
- Ja sam OK, ti nisi OK = superiorna, paranoidna pozicija djeteta koje reaigra na zanemarenost.
- kognitivna psihoterapija po Mary Cover Jones, razumjeti svoje ponašanje (kognicija = uvjerenja, misli, predodžbe, primanje i obrada informacija).
- realitetna psihoterapija, po Williamu Glasseru, koja polazi od dvije osnovne ljudske potrebe:
- voljeti i biti voljen,
- razviti prikladan osjećaj samosvijesti.
- Terapija pomaže izabrati primjereno ponašanje, preuzeti odgovornost za posljedice svog ponašanja i odluka.
- psihoterapija prema Carlu Ransonu Rogersu: koncepcija savjetovanja, kojim nudi priliku pronaći vlastito rješenje, uz fokusiranje na problem akutnih kriza i konfliktnih reakcija uz katarzu blokiranih emocija.
- terapija ponašanja (bihevioralna) po Josephu Wolpeu – za promjene kod poremećaja ponašanja:
- liječenje tehnikom učenja i navikavanja (kondicioniranja);
- sustavna desenzibilizacija za fobije,
- preplavljivanje podražajima;
- učenje na uspjehu tj. nagrađivanjem;
- socijalno učenje – modeliranje – oponašanjem uzora;
- učenje averzijom tj. kažnjavanjem ili odbojnošću;
- trening asertivnosti, samopouzdanja, socijalne kompetencije;
- tehnike samokontrole.
- biofeedback – reguliranje fizioloških procesa, mišićne napetosti, rada srca i sl.
- neurolingvističko programiranje po Richardu Bandleru i Miltonu Ericksonu
- autosugestivne tehnike, vježbanje opuštanja: autogeni trening (koncentracijsko samoopuštanje), progresivna mišićna relaksacija...
- sugestivne tehnike: budne tehnike, hipnoza, hipnoza po Miltonu Ericksonu
- direktivne tehnike: persuazija = racionalno uvjeravanje
- TERAPIJSKA ZAJEDNICA po Maxwellu Jonesu – uključuje bolesnika u vlastito liječenje, opterećuje ga odgovornošću za sebe, pozitivna terapijska atmosfera, smanjuju se razlike između bolničke okoline i života izvan bolnice. Cilj je što efikasnije rješavati probleme međuljudskih odnosa. (npr. tako se organizira rad Odjela za duševne bolesti).
- GRUPE SAMOPOMOĆI = osnivaju se dobrovoljno, a sastavljaju od osoba sa specifičnim problemima radi razmjene iskustava, i poboljšanja emocionalnog zdravlja, podržavajući homogenost, koheziju, uzajamnu podršku, olakšavaju osjećaj otuđenosti članova. Sastanci jednom tjedno, bez stručnjaka, radi grupnog razgovora. (AA-anonimni alkoholičari i sl.)
- TERAPIJSKI GRUPNI RAD = npr. Klubovi – razlika je u atmosferi koja je neobavezna, opuštena, spontana, sličnija vanjskim uvjetima, njeguje se druženje, kulturne i zabavne aktivnosti, a odgovornost je potpuno na članovima Kluba. (Klub liječenih alkoholičara, Klub branitelja liječenih od PTSP-a). Voditelj Kluba je stručan, viša medicinska sestra ili liječnik. Ostali su stručni suradnici.
Što je psihoterapija?
Biološke metode liječenja u psihijatriji
