Proces umiranja može biti strašniji od same spoznaje da će život završiti. Od "dobre" umiruće osobe se očekuje da se pretvara kako je poboljšanje nadohvat ruke, da prepušta odluke o tretmanu drugima i da razgovara o neutralnim temama ili neposrednoj budućnosti. Svrha ove uloge je zaštita preživjelih od onoga što i oni moraju izdržati na kraju vlastita života.
Faze umiranja (prema Kübler-Ross)
- PORICANJE, nevjerica, odbacivanje činjenica, poricanje realiteta.
- Pustiti ga da se brani kako mu je najlakše, ne smije mu se predbacivati niti proturječiti, biti strpljiv.
- ignoriranje simptoma smrti, prema njima se odnosi kao da su nevažni
- izvanjsko poricanje je uobičajen oblik neko vrijeme tijekom procesa umiranja
- najuobičajenije je svjesno izbjegavanje razgovora o smrti pred umirućom osobom
- smrt postaje tabu tema
- nikome nije dopušteno raspravljati o glavnim simptomima ili budućnosti
- odbijanje razgovora o smrti je motivirano humanitarnim obzirima, ali štednja emocija ima i negativne posljedice
- pacijent može imati koristi ako sa nekime podijeli svoju tugu
- GNJEV i bijes radi poremećenih planova, zavist, mržnja prema onima koji mogu uživati u životu, osjećaj odbačenosti, često usmjeravan prema sestrama i medicinskom osoblju
- prepoznaje se smrt, ali sa bijesom
- to je uobičajen odgovor kada se sazna da će netko umrijeti
- pogotovo kod smrti mlađe osobe (potraga za smislom njene smrti)
- bijes može predstavljati važne vrijednosti
- CJENKANJE, pokušava odgoditi smrt npr. "pregovara s Bogom", zavjetuju se, obećavaju da će se promijeniti, preobratiti...
- osoba se obraća Bogu, Sotoni ili Sudbini za oprost ili odgodu
- pacijent tada postaje poslušan
- često uključuje neki važan događaj (rođenje unuka, rođendan...)
- jedno istraživanje sugerira "smanjenje smrti" prije rođendana, s odgovarajućim porastom nakon rođendana
- mogućnost odgađanja smrti da bi se iskusio pozitivan događaj je zanimljiva mogućnost
- DEPRESIJA, postaje svjestan sebe u novoj ulozi, žali za propuštenim šansama u vrijeme zdravlja, sadašnje nesposobnosti, osjećaj stida i krivnje, moguća suicidalnost!
- smrt se percipira kao neizbježna
- beznadna tuga
- Biti s pacijentom, bez pretjeranog uvjeravanja "bit će bolje", jer i on realno zna da neće.
- PRIHVAĆANJE neminovnosti sudbine, realiteta, nastoje iskoristiti što se može, prihvaćaju rehabilitaciju, razvijajući preostale sposobnosti i novi stil života, traže mir.
- Ne smetati im sa svakodnevnim problemima. Pomoć je potrebnija obitelji!
Nakon smrti umirućeg obitelj se suočava s dugim razdobljem prilagodbe, jer je narušen obiteljski sustav. Reakcije na gubitak ne pogađaju nužno sva područja djelovanja. Jake reakcije na gubitak su povezane s oštećenjem zdravlja, ali je održavanje socijalnog funkcioniranja bilo relativno nezavisno od težine gubitka.
Tri su komponente procesa žalovanja:
- GUBITAK – samodistanciranje od dijela nečijeg života uz koje je netko bio emocionalno vezan
- TUGA – uključuje emocionalne, kognitivne i perceptivne reakcije koje idu skupa s gubitkom voljene osobe
- OPORAVAK – restrukturiranje života preživjelih i prizivanje potpornih resursa koji dopuštaju da se ide dalje bez osobe koja se oplakuje
Terapija
Osobama koje su izgubile nekoga se može pomoći suportivnom psihoterapijom ili savjetovanjem. Religija je izvor utjehe mnogima, dobar prijatelj može pružiti emocionalnu potporu. Udovice se suočavaju sa inferiornim položajem žena u društvu. Smatraju kako ne mogu dobro funkcionirati bez muža. Skupine za jačanje svijesti žena su najučinkovitije metode terapije udovištva. Može im se pružiti i trening asertivnosti kako bi im ojačalo povjerenje da vode nezavisne živote u društvu koje je usmjereno na muškarce, mlade i parove.
Rang životnih kriza
