MKB: F45
Postoje negativni psihološki čimbenici i tjelesni simptomi,
ali nema općeg zdravstvenog stanja kojemu se može pripisati taj tjelesni simptom (nema anatomskih promjena)
Psihosomatski poremećaji (koji utječu na zdravstveno stanje):
MKB: F54
Postoje negativni psihološki čimbenici i tjelesni simptomi
i postoji opće zdravstveno stanje kojemu se može pripisati taj tjelesni simptom
Suprotno somatoformnim poremećajima, psihosomatski poremećaji imaju ili identificiranu organsku patologiju (oštećenje tkiva) ili poznati patofiziolški proces. U skladu s tim, psihosomatski poremećaji se kodiraju kao fizička oboljenja.
Međutim, prema četvrtoj reviziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM-IV, izdanje Američke psihijatrijske asocijacije, ovakvom oboljenju se može dati dodatna dijagnoza na Osi I kao 'Psihički faktor koji utječe na fizičku bolest' (na primjer, simptomi anksioznosti koji nepovoljno utiču na ulcerozni kolitis, ili kompetitivno ponašanje koje je i kao sa koronarnom bolešću).
Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB, 10. revizija) također dozvoljava kodiranje psihosomatskog poremećaja sa dva paralelna koda: jedan kao mentalno, a drugi kao fizičko oboljenje, koje je u vezi sa prvim (na primjer, gastrični ulkus se može kodirati sa K25 kao fizički poremećaj, a sa F54 kao mentalni poremećaj).
Treba naglasiti da spomenuta fizička oboljenja nisu uvijek pod dovoljnim utjecajem psihičkih faktora da bi se mogla klasificirati kao psihosomatski poremećaji, tj. nije opravdano tvrditi da su sve alergijske reakcije ili svi slučajevi koronarnih oboljenja psihosomatska stanja.Međutim, postoje slučajevi koji snažno sugeriraju veze između nastanka i tijeka fizičke bolesti i stresa koji je osoba doživjela.
Prema nekim modernim trendovima u medicini, 'holističkim', svako se oboljenje može smatrati psihosomatskim bilo da su simptomi fizički, emocionalni, ponašajni, kognitivni ili neka kombinacija svega ovoga.
Kao osnova za ovakvo gledište uzima se činjenica da sve fizičke bolesti imaju emocionalne i ponašajne efekte koji doprinose procesu oboljenja.
Također se smatra točnim da, suprotno tome, svi mentalni poremećaji imaju svoje fizičke manifestacije i implikacije koje doprinose cjelokupnom doživljaju tegoba bolešću pogođene osobe.
Ako se prihvati kao točna činjenica da ono što se dešava u duhu pogađa tijelo, i obrnuto (tj. ono sto se odvija u tijelu utječe na duh), onda ne možemo odvajati duh od tijela kada se bavimo bilo kojom bolešću. Ovo bi trebalo biti naročito točno u konceptu 'psihosomatskog poremećaja'.
Međutim, klasični biokemijski model u medicini još uvijek neprekidno održava podjelu između mentalnih i fizičkih oboljenja.
Holistički koncept suviše je širok, tako da ga gotovo nikad ne koriste bilo zdravstveni profesionalci ili obrazovani laici.
Bilo bi teško naći ma kakav tjelesni simptom kod kojeg psihički faktori ne bi sudjelovali barem u tijeku daljnjeg procesa oboljenja, ako već ne u samoj etiologiji, ili obje faze bolesti.
Pokret ‘Mental Health Parity' (jednakost u mentalnom zdravlju), podrazumijeva ideju da "...mentalni poremećaji treba tretirati sa istim poštovanjem kao fizička oboljenja".
Dijagnoza i psihosomatskog i somatoformnog poremećaja zahtijeva pozitivan dokaz da psihološki faktori uzrokuju razvoj i održavanje simptoma ili im doprinose da bi se poremećaj mogao razlikovati od nedijagnosticiranog organskog oboljenja.
Međutim, ovakav pozitivan dokaz često se ne može naći kod klijenata sa fizičkim tegobama koje imaju jasnu organsku patologiju.
Mišljenja o doprinosu psihičkih faktora etiologiji psihosomatskih simptoma manje su pouzdana i validna nego kod somatoformnih simptoma, budući da su propratni psihički poremećaji obično nedovoljno izraženi da bi se mogli klasifikovati kao mentalni.
Ova nedovoljna izraženost psihičkih faktora javlja se zbog toga što se emocionalni sadržaji kod psihosomatskih poremećaja transformiraju kroz kompleksne mehanizme u simptome koji izgledaju više somatski nego psihički.
S druge strane, najdetaljnija medicinska ispitivanja ponekad ne mogu otkriti u dovoljnoj mjeri anatomsku ili fiziološku patologiju koja bi mogla rasvijetliti klijentove žalbe.
Najnesigurnija distinkcija između 'somatskog' i 'psihičkog' je kod poremećaja bola, kao vrlo čestog somatoformnog poremećaja. Ova nesigurnost proizlazi iz vrlo složene prirode doživljaja bola.
Bol je kompleksni i vrlo subjektivni doživljaj, koji se javlja kao proizvod mnogih isprepletenih faktora (psihičkih, neuroloških, kemijskih).
Pored senzorne komponente, na percepciju bola utječu još i emocije, kognicija, kao i osobni stavovi.
Kao posljedica ovako složene prirode, bol organskog porijekla (patološka bol) teško se razlikuje od boli bez organske patologije (psihogena bol), posebno zbog toga što se oba tipa bola međusobno ne isključuju.
Možda je upravo zbog toga problem 'somatskog' naspram 'psihičkog' najmutniji na ovom mjestu, pošto je cjelokupni doživljaj bola istovremeno i psihogeni i patogeni, prije nego samo jedno ili drugo.
Nikola Tomić: SOMATOFORMNI I PSIHOSOMATSKI POREMEĆAJI: DIJAGNOSTIČKA PARALELA (Klinika za somatoformne i psihosomatske poremećaje, Bolnica Benkstaun, Sidney, Australija)
Vezani članci
Psihosomatske bolesti i poremećaji
Somatoformni poremećaj
