U razvoju psihijatrije razlikujemo nekoliko etapa:
1. Etapa - Tijekom antike, u staroj Grčkoj Apolon je smatran bogom zdravlja i svih umijeća. Na ulazu u Delfe pisalo je "Spoznaj sam sebe", a osnovno načelo zdravog življenja bilo je "ničeg previše". Hipokrat (460.-377.g.p.n.e.) uveo je načelo "zdrav duh u zdravom tijelu" i "media via = zlatna sredina", a opisao je i melankoliju. Tada su kao bolnice i utočišta djelovali Asklepijevi hramovi (Aesculapius 124.-60. g.p.n.e. = Eskulap rimski bog bolesnika i liječnika). Galen iz Pergama (129.-199.g.n.e.) razlikovao je tri oblika insanie (ludila).
2. Etapa je obilježena praksom zaštite društva od duševnih bolesnika. To je počelo još u srednjem vijeku, kada su osnivani i leprozoriji u XIV stoljeću, a potom u 17.st. i skloništa za umnoneizlječive, kakvo je bilo npr. bolnica Salpetriere u Parizu iz 1670.g. Društvo ima negativan stav prema takvim bolesnicima. Smješta ih u dobro čuvane ustanove, ograničava im se kretanje, grubo se odvajaju od uobičajene okoline i obitelji ako su opasni, a ako nisu prepuštani su sami sebi. Tako su postajali lutalicama, prosjacima, seoskim ludama, beskućnicima. Pacijenti su lišeni ljudskog dostojanstva. Zdravstveno osoblje je imalo ulogu čuvati ih i ograničavati njihovu slobodu. Nije postojalo medicinsko osoblje u psihijatrijskim ustanovama. Vjerovalo se u demonizam, ali i u čudotvorna izlječenja, tako je npr. od XIII st. bilo poznato flamansko mjesto Gheel, u kom je djelovala Sv. Dimfna koja je postala zaštitnica psihičkih bolesnika.
3. Etapa je obilježena nastojanjem da se zaštiti i sam bolesnik, kojem se humanije pristupa. Postepeno se formira i liječnički stalež. Uvode se neki oblici zaštite duševnih bolesnika. Ta faza naziva se prvom psihijatrijskom revolucijom, a počinje u doba francuske revolucije djelovanjem psihijatra Pinela, koji je doslovno oslobodio duševne bolesnike iz lanaca, 1793.g. Mada i dalje postoji zanimanje "čuvara ludih", oni ipak brinu i o prehrani, zdravlju i osnovnoj higijeni pacijenata. Medicinsko osoblje tog vremena educira se upoznavanjem opisa kliničkih slika pojedinih duševnih bolesti. U 19.st. postepeno raste zanimanje za duševno zdravlje i poremećaje, koji se različito tumače. Npr. Lombroso i Morel smatraju da su duševne bolesti – degenerativni procesi , a Griesinger da su to bolesti mozga. Mesmer proučava hipnozu, okultizam i tzv. "životnjski magnetizam". Postepeno se razvija psihiajtrija kao djelatnost. Bleuler uvodi pojam shizofrenije, Kraepelin pokušava sastaviti klasifikaciju, Charcot se bavi hipnozom, Brener histerijom, Korsakow proučava demencije...
4. Etapa razvija se početkom 20.stoljeća, pod utjecajem Sigmunda Freuda, (1856-1939), koji uz svoje učitelje i sljedbenike nastoji proučiti mehanizam nastajanja duševnih poremećaja, kako neurološki, tako i dinamski, promatranjem razvoja. Ova faza se naziva drugom psihijatrijskom revolucijom. Tada se javljaju i različite druge metode liječenja, npr. Wagner von Jauregg - liječenje progresivne paralize malarijom, Klaesi - liječenje snom; Sakel - liječenje inzulinskim šokovima, Meduna-liječenje kardiazolskim šokovima; Cerletti i Bini - liječenje elektrošokovima; Egaz Moniz- pokušava operativno liječenje, frontalna lobotomija, kao začetak psihokirurgije. Kretschmer pokušava sastaviti tipološku klasifikaciju. Cliford Beers 1908. osniva u SAD Ligu za mentalno zdravlje. Tada počinje i povijest psihofarmakologije 1903.g. otkrićem barbiturata.
5. Etapa se naziva trećom psihijatrijskom revolucijom, a počinje tijekom 40-tih godina dvadesetog stoljeća, između i iza dva svjetska rata. Najvažnije je da su otkriveni neki neuroleptici i antidepresivi, npr. 1940.g. sintetiziran je fenitoin, 1943. LSD, 1949.g. otkriven je Litij, klorpromazin 1952.(Largactil), te imipramin 1957.g. 1957.g. sintetiziran je klordiazepoksid – benzodiazepin, a tada se javljaju i medicinske sestre u psihijatriji, kao članovi terapijskog tima, koje moraju poznavati ne samo osnovne pojmove i opisnu psihijatriju, već i razvojnu psihijatriju, ponašanje, komunikologiju, sociološki aspekt njege i poznavanje nekih psihoterapijskih metoda. Hary Stack Sullivan (1892-1949) se bavi psihoterapijom psihoza.
6. Etapa se naziva četvrtom psihijatrijskom revolucijom. Karakterizira je pojava socijalne psihijatrije, koja uviđa društveni aspekt duševnih bolesti, tj. međusobnu svezu i faktore sredine koji djeluju kao uzročnici bolesti. Na prvom je mjestu postupak prema bolesniku, liječenje i njega duševnog bolesnika s jednim ciljem da se on što brže vrati u normalnu okolinu. Rehabilitacija i pozitivna terapijska atmosfera su važni oblici zaštite duševnog bolesnika. Javljaju se subspecijalizacije u psihijatriji. 1952.g. Maxwell Jones uvodi načelo Terapijske zajednice, osnivaju se dnevne i vikend bolnice, razvija se psihijatrija u zajednici. Uspostavljaju klasifikacije duševnih bolesti i dijagnostički kriteriji ...otkrivaju se brojni novi psihofarmaci...i psihoterapijske metode liječenja duševnih bolesnika.
Autor: mr.sc. Elvira Koić
Vezani članci
Budućnost psihijatrije
Povijest psihijatrije: 1. etapa - stari vijek
Povijest psihijatrije: 2. etapa - srednji vijek
Povijest psihijatrije: 3. etapa - novi vijek
Povijest psihijatrije: 4. etapa - poč. 20. st.
Povijest psihijatrije: 5. etapa - XX. stoljeće
Povijest psihijatrije: 6. etapa
