...

Terapijski odnos između medicinske sestre i bolesnika


Medicinska sestra bi trebala sama sebi odgovoriti na slijedeća pitanja:
  • Uživam li uistinu pomagati ljudima, bez potrebe za moći ili dobiti za sebe?
  • Je li mi prihvatljiva uloga "sluge" osobi u nevolji, tj. ne biti rob ili niže biće, već osjećati zadovoljstvo pomaganja i činjenja dobra. (Nagrada za dobro djelo je u samom dobrom djelu, a ne u plaći.)
  • Mogu li se bez obzira na okolnosti odnositi prema bolesniku kao prema gostu? (Sestra je uspješna onoliko koliko je bolesnik zadovoljan.)
  • Koliko sam otvoren/-a prema ljudima i koliko mogu prihvatiti njihovu različitost? Koliko smo tolerantni i koliko možemo svoje mišljenje zadržati za sebe?
  • Mogu li biti istovremeno odlučan/-na i ljubazan/-a?
Terapijski odnos sestra - bolesnik može imati povoljan, lječidbeni učinak, tj. biti u funkciji liječenja bolesnika, a ako nije tako onda se negativno odražava pa ga zovemo antiterapijskim procesom, ili je neutralan, kada nema nikakvog rezultata. 
Terapijski odnos se gradi kroz terapijske komunikacije s pacijentom, ali i s drugim članovima tima (liječnici, socijalni radnici, psihlog, druge sestre, obitelj i prijatelji bolesnika). Uloge su suprotne, ali komplementarne: jedna strana traži pomoć, a druga je može pružiti. 
Osim na svjesnoj razini komunikacija se odvija i na dubokoj, nesvjesnoj razini. Označena je nekim sposobnostima, kao što su npr.:
  • Empatija i simpatija - sposobnost podijeliti i razumjeti tuđe emocije, uz pozitivnu naklonjenost toj osobi.
  • Biti na raspolaganju bolesniku, imati dovoljno vremena baviti se njime.
  • Steći povjerenje, bliskost i doživljaj sigurnosti.
  • Suradnja. Izbjegavati ovisnost pacijenta, težiti njegovom osamostaljivanju.
  • Profesionalnost. Ne smije se dozvoliti da se problemi medicinske sestre prelamaju preko bolesnika, već se ona mora ponašati sa stručnim i znanstvenim načelima svoga posla, držati se termina i obaveza, poštovati tuđa prava, kulturno se odnositi, kontrolirati svoje reakcije, racionalno se ponašati kad pokazuje kritiku, ljubav, divljenje ili mržnju.
  • Individualni pristup, jer svako ima svoju posebnost.
  • Polaziti iz pozitivne egzistencijalne pozicije: Ja sam OK, ti si OK.
  • Etika. Usmjeriti se na dobrobit bolesnika.
  • Komunikacija je zapravo razmjena poruka. Treba paziti da one ne budu parcijalne, kontaminirane, etiketirajuće, sarkastične, negativne usporedbe, optužujuće, prijeteće ili ucjenjujuće.
  • Komunikacija zadovoljava i neke potrebe, kao što su potreba za stimulacijom, za kontaktom, pripadanjem i ljubavlju, za priznanjem, za sigurnošću, za strukturiranjem i osmišljavanjem vremena, za moći, za slobodom, za samoaktualizacijom.
  • Komunikacijski problemi koji blokiraju komunikacije: proturječje, kritizerstvo, moraliziranje, ismijavanje i postiđivanje, držanje lekcije, prijetnja.
mr.sc. Elvira Koić

Vezani članci
Sestrinska skrb na psihijatrijskom odjelu

...



Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More