Druga etapa u povijesnom razvoju psihijatrije je obilježena praksom zaštite društva od duševnih bolesnika. Cijeli je Srednji vijek bio kobno razdoblje za duševnog bolesnika.U XIV. stoljeću osnivani su leprozoriji, a potom u XVII.st. i skloništa za umno neizlječive, kakvo je bilo npr. bolnica La Salpetriere u Parizu iz 1670.g. Drži ih se u okovima, pričvršćene uza zid.
Društvo ima negativan stav prema psihijatrijskim bolesnicima. Duševni je bolesnik u većini zemalja svijeta bio stigmatiziran, ne samo bolesnik već i njegova obitelj; često je bio zlostavljan, spaljivan, izdvajan iz društva, zatvaran i vezan lancima zajedno s kriminalcima.Smješta ih u dobro čuvane ustanove, ograničava im se kretanje, grubo se odvajaju od uobičajene okoline i obitelji ako su opasni, a ako nisu prepuštani su sami sebi.
Tako su postajali lutalicama, prosjacima, seoskim ludama, beskućnicima.
Pacijenti su lišeni ljudskog dostojanstva.
Zdravstveno osoblje je imalo ulogu čuvati ih i ograničavati njihovu slobodu.Nije postojalo medicinsko osoblje u psihijatrijskim ustanovama.
U srednjem vijeku došlo je do vraćanja na demonomaniju: vjerovalo se u demonizam, egzorcizam i druge magijsko-religiozne postupke u liječenju.
Duševni su bolesnici liječeni egzorcizmom, zatvaranjem u kazamate, okivani su, a ponegdje držani u kavezima izvan grada.
Međutim, spominju se i u čudotvorna izlječenja, tako je npr. od XIII st. bilo poznato flamansko mjesto Gheel, u kom je djelovala Sv. Dimfna koja je postala zaštitnica psihičkih bolesnika.Paracelsus (1494.-1541.) ustaje protiv nehumanog ponašanja prema duševnim bolesnicima.
Vezani članci
...
